AnaM

15.3.2020
2020/03/16,09:57

Nasmejano, sunčano  jutro. Uzimam  svoju torba-kolica  i krećem  u nabavke. Nedelja je, ali  ipak  malo  ljudi na  pijaci.

Uzimam krompir, konzerve  ribe, još samo da svratim  u  apoteku. Dugi red, ljudi na  radaljini 1m čekaju. Brzo izlaze. Sretstva za  dezifenkciju nema. Sve  je  brzo rasprodato, jer  po  zakonu o  zapaljivim  materjama u koje  spada  alkohol, količine zaliha su minimalne.

Klaj  klak stižem  u stan. Telefon  cvrči, komšinica  pita  da li ću je  primiti.

-Dolazi, popićemo  kafu.

-Ne, samo da  donesem tortu  ako jedeš  iz  poslastičarnice.

Glupo  pitanje, tortu ne  jedem samo  iz  kontajnera.

Ulazi sa  alkoholnom  maramicom seda, i  pričamo  o  ugodnom  događaju.

Ceo dan  sedim  za  kompjuterom ili  za  ekranom televizora očekujući  razvoj  situacije.

Predviđa se  nešto strašno, nije  preki sud, ah  da zatvaranje  granica, vojska na  ulicama, zabranak kretanja  i  ko zna  još  šta.

Panično grabim  jaknu  i trčim  u  apoteku. Zatvorena, u  samoposlugu. Zatvorena. Panika  dostiže  kulminaciju, Zaboravljam da je  nedelja.

Navečer slušam  vesti  ne  baš  prvi  put  u  životu, ali…

Gotovo je, dobila sam  skoro  nanogicu, ni kriva ni dužna.

Deke  i bake  neka  nađu nekog  od 15, 16  godina  da im  kupi što mi je  potrebno. Gde da  nađem  uslužnog  tinejđera, ne  kažu.

Nastaviće se, nadam se ne  dugo

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu