Dobila ja na poklon neku sliku, i sad da je stavim na zid.
Nemam čekić, ali imam teg od kilogram, nemam ni eksere, ali imam, ono što se zabode u zid, pa se u to stave ekseri i okači slika.
Popnem se na stolicu, uzmem špenadle, zabodem ih u zid, i okačim sliku. Dok dlan o dlan slika visi, malo kriva, ali visi.
Zvvvrrrr... komšija
Skačem sa stolice!
-Ne valja ti to, sad ću ja.
-Hvala, ne treba, dobro je.
-A ne, dok sam ja tu da pomognem, ne treba da se bojiš.
Šta ću, pomirim se sa sudbinom.
-Donesi metar!
-Dodaj mi čekić iz torbe!
- Ekser, ne taj, onaj do njega.
Tras, bum, tars, bum. Odoleva beton soliterski. Ne da se komšija. Tras, bum, ode prozorsko staklo.
-Uf, lebac mu se ogadio, otkud tu staklo?
-Verovatno od kad su gradili soliter.
-Ne može, daj burgiju.
-Imam burgiju, ali nemam ono okruglo što se stavlja u nju, ustvari imam, ali ne odgovara.
-Pojma ti nemaš, dodaj.
-Daj sad opet metar.
Zvrrrr zvrrrr, trese se soliter, Zid izgleda kao da je NATO bomba ponovo počela svoje napade.
Posle dva sata, bušenja, merenja, pijenja kafe, rakije (baš dobra, sipaj još), posle trčanja u prodavnicu po neke drugačije eksere, pa kupovanje nečeg belog da se rupe okolne, koje se vide i kad se stavi slika, zamaskiraju, slika je najzad stajala na zidu, doduše malo nakrivo. Ja sam bila mrtva umorna, nisam mogla da se dovučem ni do stolice, a kamoli do kuhinje da skuvam još jednu kafu. Komšija je čilo skočio sa stolice, prevrnuvši neku glupu vazu, koja mi i ne treba tu, i uzviknuo
-Eto vidiš kako sad izgleda, ništa bez muške ruke.
Prošaputala sam zadnjom snagom
-Da, ništa bez muške ruke
| « | Novembar 2008 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |