Prvi stepenik nekako sigurno izgleda, lako zakoračimo na njega. Ne bojimo se ni visine ni nestabilnosti . Ohrabreni krenemo dalje, lako je. Ponekad preskočimo po koju stepenicu smejući se odjurimo dalje, ali zato umemo i da zastanemo, da se odmorimo.
Ako nismo dobro odabrali stepenište, vratimo se koji korak, pa nekim drugim stepenicama, ali sve vode istom cilju.
Neke stepenice vode do dvorca, druge na toranj, poneke na tavan, a neke samo do sledećeg sprata.
Kad bi na početku znali tačno koliko stepenica imamo do krajnjeg cilja, i koga ćemo sresti... Možda bi se penjali brže, a možda sporije.
Baš kao i život, kad krenemo moramo dalje do samog kraja.
A ja se penjala po merdevinama, hrabro stala na prvu prečku, pa drugu... treća nije izdržala, tras-bum puče i ja zabezeknuto sedoh na zemlju...
Možda je život kao stepenice, ali zemlja je zemlja i mogu reći da je dosta tvrda...
Hvala... darodavcu koji je imao odličnog savetodavca...
Šta vidite kad pogledate u ogledalo??
Bojim se dana kad ću kao moja baka pogledati ujutro i namršti se
-Ko si ti babetino, šta ćeš tu?
Bacam pogled na ogledalo. Kritički osmatram frizuru, popravljam šminku, smešim se zadovoljno, pomalo ispitivački. Popravljam bluzu. U pozadini vidim prašinu koja je pala na sto, uvenuti cvet u vazni, namrštim se misleći da je onaj sused sigurno opet parkirao kola u krivo pa ću zakasniti. Zaboravila sam kupiti nešto za večeru... moram skočiti do banke. Bora na čelu, šta je još trebalo uraditi?? Juriš pešadija, zadnji pogled na ogledalo... i zavodnički se sebi nasmješim... Kad bih taj osmeh mogla zadržati do naveče...
Duboko u meni nestašno dete smejulji se misleći kako je najvažnije sresti onog dečaka iz susednog razreda prije nego utrči u školu... i ubediti mamu da su mi neophodne baš one patike koje sam videla i da neću preživeti bez njih...
Ogledalce ogledalce, ko je najlepši na svijetu??
Ne čekam odgovor, ko zna da li bi me zadovoljio.
Kad bi postojalo ogledalo koje bi pokazivalo pravu sliku čoveka, onakvog kakav je u suštini, dobar, zao, prefrigran, podmitljiv, zavodljiv, neveran, lakoveran, i ko zna što još, ko bi imao hrabrosti da pogleda u njega...
Krenem ti ja na Avalu, ako mislite na toranj, prevarili ste se.
Išla bih ja, nije da ne bi, ali, Sanjarenje kao seoska snaša, predomišlja se, a moj dragi izjavio da će me čekati u podnožju, kafu mogu da srkućem jedino u bašti, na vrh tornja ne dolazi u obzir.
Elem krenem ja, naravno preko Gazele, nisam mogla preko magarca, a bolje bi mi bilo.
Nikad nisam bila neki političar, ali znam da postoje levičari i desničari, koji su pojma nemam, a i nije važno i onako stalno pretrčavaju kao pijane ovce tamo vamo.
Sad se treba opredeliti za jednu stranku, pardon, stranu, volim nešto brzinu, pa odoh na najbržu kolonu. Najbrža možda u snovima, raspalim ja 5km na dva sata, viori mi rusa kosa na vetru, a odmahujem onim glupacima iz srednje trake, nadmoćno se osmehujem i dajem gas....
Fiiiijuuuuu već jurim 10 na sat, ako ovako nastavim, doleteću tih 20km do Avale već za tri sata. Crrrrvvvveeeeeeno... koče kola ispred mene, kočim i ja, i stadosmo. Onaj srednjak kome sam pokazala dugi nos, pokaza sad meni srednji prst, pa se namirismo bez suda. Tako mi i treba što ne odoh u levake...
Prazan prostor, ja se zaletih sa mojom krntijom, svi se razbežaše i napraviše mi mesto i uleteh u levake, jadna mi majka... Posle 100metara stadoše sa tendencijom u nazad, Iz kolone nude termose sa kafom, deca se zabavljalu igricama... i da ne davim više, stigo ja u zlo doba kud sam naumila.
Nešto mislim, da tužim grad Beograd za benzin koji trošim uludo, ali ne vredi, nisam ja neka estradna zvezda pa da se izvinim javno i sve mi oproste, mene bi odmah u bajbok...
Sve u svemu nisam loše prošla. Kad sam stigla onako gecrkt, da ne pominjem put preko Bubanj potoka u proleće kad svi preprodaju automobile i spuštenu rampu pola sata... e, onda su me dočekali sa ovacijama, kuvali mi kaficu i ma šta da vam kažem, super dan...
Kako ste se vi proveli??