AnaM

Sport...
2019/12/10,15:51

Volim  sport.

Volim  natjecanja, borbu i  pobedu.

Na  kraju  ono delenje  pehara… Uživancija.

Od  malih  nogu  znala sam  da  ću  uspeti, samo  treba  odabrati  pravi sport. Čuči  negde  u  meni  pobednik.

Prvi  pokušaj plivanja završio je  katastrofalno. Umesto  onih elegantnih stilova, sve se pretvorlilo u ronjenje, i  pljuvanjem  one  gadne  vodice. Brzo  plivam, ali  moj stil  zovu održavanje  na  vodi. Ljubomorni su sigurno.

 Skakanje  u  vodu  definitivno  nije bilo za mene. Kako  god   skočim ,upadnem  na  noge, uši se  zagluše,  ili pljusnem na  trbuh, a  to  boli. Oni  ljudi  koji se  mirno sunčaju  budu  pošpricani od  glave  do  pete    deru se kao da  ih  frigaš  na  ulju.

Kraljica  sportova,  atletika,  deluje  možda  preanbiciozno za mene.

 Trčanje  mi je  dobro  išlo, ali rezultat  nije  bio sjajan. Imala sam  dobro  vreme, tako  reći olimpijsko, samo  mi je  tu  smetala  metraža. Važno  je  vreme, govorili su  na  početku. Posle se  ispostavilo  da  odlično vreme  koje sam  postigla  i nije  tako  odlično, jer sam  trčala 100 metra, a  vreme  je  bilo za 1500.

Svašta…


 I  ono skakanje  sa  i  bez  motke  nije  bilo  briljantno. Čuj, molim te troskok. Ja sam  skočila  još  bolje sedmoskok i  zaplivala  potrbuške  po pesku. I  opet  ništa. Niko se  ne divi rezultatu.

Svi sportovi sa  loptom  su  čudni.

 Shvatila sam  osnov. Postoje dva  tima i jedna  lopta  koje  se  moraš  osloboditi. Guraju jedan  drugome sirotu  loptu, nogama,  rukama, batinom  na  koju je  razapeta mreža. Videla sam  neke  sa  kacigom  na  glavi, rukavicom kao  za  majmuna  velikom  i  palicom kojom gađaju  ili  već nešto  tako, loptu. Jedan  je  zgrabi, pa  trči, a  ostali  bulje  za njim.

 Očito je  najvažnije  pravilo,  moraš se  lopte  osloboditi. Kog’  je  vraga  uopšte  uzimaju.

Konjički sport  mi se dopadao, ali  moji  mi  nisu  hteli  kupiti  konja.

Nisam  bolje  prošla  ni  u  mačevanju. Brat  je  uzeo sablju dede, muškarac, a ja  sam  kao  ženskica  uzela  kutlaču. On  je  vrištao  i jurio podignutom sabljom. Uplašila sam se  i  zatvorila  oči  i  počela  isto  tako  vikati i  mlatarati   varjačom.  Pobednik  je  bila  mama, koja  nas  je  bez  diskusije razoružala,  izgrdila, a  kolateralna  šteta  je  bilo suđe koje  nam se  našlo  na  putu.

Ostao  mi je  šah.

To  kao  smiruje  živce. Pokušala sam nije da  nisam, ali  kad   posle trećeg  poteza o kojem sam  razmišljala sat  i  pol čula  šah-mat, bacila sam  one  figuretine sa sve  kraljicom, kraljem  koji  nije  bio  kavalir, topovima, lauferima  i  onom sitneži  pionskom,  o  zid, a  tablu sam  šutirala   dok se nije   raspala. Sad  niko  neće  da  igra  samnom  šah. Kažu da sam  temperamentna. Zar  je  to  mana??

Ako  neko  zna  sport  u  kome  me  vidi, molim  da  mi javi.

 Smeši  mi se  pehar  samo  ne  znam  u  čemu.

Taj  pobednik  što  čuči  u meni, mnogo je  duboko, nikako  da  izađe van.

 

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu