AnaM

Srpaki jezik AneM
2009/09/29,17:56

 

Škola kao škola i nije bila nešto strašno, naročito sam volela odmore...

Ali profesori....

 Kad pomislim da sam jednog trenutka htela da studiram književnost. Srećom, zalepi mi se na pismenom neka ocena brrrrrrrr... promašena tema i odoh drugim pravcem, a  taj predmet  je

 

SRPSKI  JEZIK...... je na ćirilici, ili nije???

 

Čovek bi pomislio, šta ima da se tu uči, ako mi je ikad nešto nedostajalo u životu, brbljivost nije, e, nije to to. Ja jedino ućutim kad nekom uspe da me zbuni, što će reći nikad...

Prvo, srela sam se sa ćirilcom u drugom razredu osnovne škole. Izveli me pred svu decu, i sad ću ja deci da pokažem latinicu, jr sam prvo učila to pismo.

 Onaj baksuz, valjda je mislio da je duhovit, kaže mi da napišem slovo M, ja napišem, deca počnu da se smeju, onda K, pa A. Kad sam napisla P,deca popadala od smeha kako ja pojma nemam, došlo mi da zadavim učitelja, ali samo sam se stegla da ne zaplačem. Deca se smejala, nisu mogla da se zaustave, dobro ne dobih neki nadimak. Posle u životu nikad nisam ni znala koje je, koje pismo, samo krenem, a ono ide samo.

Sretala sam se sa tom ćirilicom u Srbiji, ali retko, mahne mi ponekad, onako u prolazu, više je ima u drugim državama, kao raritet.

Onda to čitanje knjiga. Tu sam bila specifična, neke sam volela neke ne, kao i ljude. Nikad mi nisu svi isti. Kako možeš da voliš svakoga isto, ili samo zato što je lektira, nije nego?Ja nekog baš volim, nisu mi svi isti, imam neke koje volim...  i još neke...  druge....  sami se rasporedjuju po grupama...

Ne možeš da naručiš ovog ću da volim, ovog neću, to tresne nekako samo,  baš kao i sa knjigama, neku voliš više,  neku manje,  a neko ne možeš da pročitaš pa da te tresnu sa knjigom po glavi.

 Nije moglo tako u školi.

Imali mi temu: Moj omiljen roman

 Sva deca napisala neke dosadne knjige, ja... Vinetu. Zvali roditelje u školu, šokirani, i dan danas mi nije jasno šta sam pogrešila, možda što mi se dopadao više Old Šeterhend, a on se sigurno nije dopadao mojoj nastavnici...

Ima jedan ruski klasik, na ceni, jaooo, što mi je dosadan, Počne da opisuje kap kiše kako klizi na listu, na deset stranica... preskočim ja, ali... kako može da tako dugo klizi?... kako ne spadne već u drugom redu? Posle se ispostavilo da to nije uopšte kap kiše, nego neki čovek što se ne snalazi u životu... kako je postao kapljica, pojma nemam, i kako je tek on klizio tako dugo po listu nije mi jasno... i gde nadje toliki list da se smesti na njega, ali... dalje sam preskočila... pojma nemam šta je bilo sa njim, sigurno se snašao i otišao na drugi list...

Jednom sam šokirala nastavnicu jer sam mislila da je onaj konj u pesmi Dolap, bio stvarno konj, i bilo mi ga žao... nije konj, a ja dobila jedinicu kao vrata, a lepo piše konj... pročitala ja

Rekli mojima da sam prizemna, bukvalna, i svašta, grdili me i smejali se kod kuće, to smejanje kad ja ne vidim... bolje da je bilo obratno....

Bilo jos svašta... zato frrrrr....iz škole...  bež...  bež... AnaM

 

 

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu