Raška

Grad kome sam poklonila deo života, a on meni...
Proleće, mlado stablo se povija pod prozorom. Sedim i čitam knjigu. Jurim stranicama knjige, misli lutaju, sanjarim... Osećam se kao da sam na samom kraju sveta, a opet sigurna u intimi svog stana.
Tras-bum.
Knjiga pada na pod, ja skačem iz fotelje, moji junaci nestaju, ne na belom konju, nego medju koricama zatvorene knjige. Gledam, ne mogu da verujem. Na sred tepiha dete. Uplašeno me gleda. Ne znam ko se više uplašio, ja ili Bojan. Mrda. Nije se povredio. Strah zamenjuje smeh i počnem da se smeškam, prvo malo, a onda me uhvati smeh. Dečak me gleda, pa i on poče da se smeje.
Pokušavam da navučem ozbiljan izraz na lice. Dostojanstveno mu pružam ruku, i kažem.
-Moram da kažem tvojoj mami, mogao si da se povrediš.
- Nemoj, grdiće me i neće da me pusti napolje.
-Kako si uopšte upao?
- Popeo sam se na drvo, pukla grana i...
-Polazi gore, idemo tvojoj mami.
-A da sačekamo da dodje tata kući, da mu objasnimo??
-Polazi.
Penjemo se stepenicama... Ja se već predomišljam, ali šta ako ponovi, ako se povredi. Zvonim. Bojanova majka otvara i mi polako, svako svoju priču priča. Ona sluša, širi oči, i izgrdi sina.
-Nikad ništa od tebe, što ne učiš nego se penješ po drveću.
Popismo kafu, ispričasmo, i sve bih zaboravila, da me danas nije neko potsetio na Bojana. Šta mislite šta je od njega postalo??
Ne može niko da pogodi??
Nije loše prošao u životu, možda sam mu donela sreću.
Postao je predsednik Opštine.
| « | Januar 2012 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||