AnaM

Raška
2012/01/11,21:30

Raška

 

Grad kome sam  poklonila deo života, a on meni...

Proleće, mlado stablo se povija pod  prozorom.  Sedim  i čitam  knjigu.  Jurim  stranicama knjige, misli  lutaju, sanjarim...  Osećam  se kao da sam  na samom  kraju sveta, a opet sigurna u intimi svog stana.

Tras-bum.

Knjiga pada na pod,  ja skačem iz  fotelje, moji  junaci nestaju, ne na belom  konju, nego medju  koricama zatvorene knjige.  Gledam, ne mogu da verujem.  Na sred  tepiha  dete. Uplašeno me gleda.  Ne znam  ko se više uplašio, ja ili Bojan.  Mrda.  Nije se povredio.  Strah zamenjuje smeh i počnem da se smeškam, prvo  malo, a onda me uhvati smeh.  Dečak me gleda,  pa i on  poče da se smeje.

Pokušavam  da navučem  ozbiljan  izraz na lice. Dostojanstveno  mu pružam  ruku, i kažem.

-Moram da kažem  tvojoj mami, mogao si da se povrediš.

- Nemoj,  grdiće me i neće da me pusti  napolje.

-Kako si uopšte upao?

- Popeo sam se na drvo, pukla grana i...

-Polazi gore, idemo  tvojoj mami.

-A da sačekamo da dodje tata kući, da mu objasnimo??

-Polazi.

Penjemo se stepenicama...  Ja se već predomišljam,  ali šta  ako  ponovi, ako se povredi.  Zvonim. Bojanova majka otvara i  mi polako, svako svoju priču priča. Ona sluša, širi oči, i izgrdi sina.

-Nikad ništa od tebe, što ne učiš nego se penješ po drveću.

Popismo  kafu, ispričasmo, i sve bih zaboravila, da me danas nije neko potsetio na Bojana.  Šta mislite šta je od njega postalo??

Ne može niko da pogodi??

Nije loše prošao u životu,  možda sam  mu donela sreću.  

Postao je predsednik Opštine.

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu