Razmišljanka se buni da davim sa snegom. Kako nije jedina , menjam teren, ali ostaje skijanje.

Kad sam videla da mi je sneg hladan, mokar, pravi crveni nos, otišla sam na morence u Njivice. Mediteranski klub je tamo imao neke simpatične daske. Zadivljeno sam to gledala i naravno poželela da probam.
Pokušali su da mi objasne da prvo vežbam na kopnu, pa onda tek u vodi. Objasni ti to mazgi. Daska je bila u vodi, ja sam se malo teže popela na nju, bila je klizava, smetale su mi neke cipelčine koje sam morala da imam u vodi. Pobedonosno sam se popela na dasku i pitala šta sad.
Gledali su me malo razočarano. Neki Francuzi su padali stalno u vodu, nije mi jasno zašto. Kasnije su mi objasnili da je tu najvažnija ravnoteža. Viknuli su da podignem jedro. Bilo je 100kila teško, ja zapela kao sivonja i jedro se podiglo.
Belgijanac je jurio svojom daskom na mene, normalno da sam malo nakrivila jedro da se izmaknem. Vetar je obuhvatio jedro, nagnuo ga malo na stranu i ja sam pojurila. Zajapurena sam letela, lebdela iznad vode, i ponovo se okrenula da se vratim na obalu. Obala se približavala, plivači su bili u vodi, a ja sam panično urlala
-Šta da radim?? Kako da se zaustavim??
Niko me nije razumeo, od panike setih se onog nabubačenog znanja francuskog.
Pokazivali su rukom svi dole i širili svoje ruke. Ništa nisam razumela. Onda su pokazivali na svoje telo, pa opet širili ruke. Mislila sam koje budale, što mi ne kažu gde je kočnica.
Kad sam se približila plivačima svi su se razbežali.
Obala je bila sve bliže.
Panično sam bacila konop iz ruke, jedro je palo , ja sa daske pikirala u morence i sve se smirilo. Bilo je božanstveno, voda me je milovala, uživala sam.
Niko nije verovao da mi je prvi put.
I tako sam ja jedrila, ili skijala na dasci, prvi, ali ne zadnji put.

Rodjena u porodici gde je skijanje bilo nešto kao hodanje, podrazumevalo se da ću i ja biti odličan skijaš. Medalje i diplome u fijoci bile su dokaz toga. Majka u reprezentaciji, tamo neke države koja ne postoji , brat se zakitio medaljama, a ja nikako da krenem u osvajanje belih planina.
Znalo se da ću skijati bolje od svih jer mi je to u genima već generacijama.
U kući sve neke firmirane skije, čizme, bambusovi štapovi i slični tandrmoljci. Kao početniku predložili su mi neke široke skije. Prezrivo sam ih gledala u stilu, zar ja.
Ona čizma koju sam stavila na nogu mi se nije baš dopala, ni objašnjenje da sama spadne u slučaju pada. Oprema je koštala kao svetog Petra kajgana, ali, ja sam šampion.

I ostalo nije bilo loše, ni planina koju su mi odabrali. Malo sam se mrštila na stazu početnika, ali ko pita dete?? Ukočenih nogu, drvenih prstiju i sa zrncem panike koja je počela negde iz nožnih prstiju stadoh na sneg.

Progutah knedlu, zabodoh one štapove u snegi... ni makac.
Ubedjivali su me, grdili, objašnjavali, ali ja jok... ne mrdam. Ono zrnce panike, preraslo u grudvu koja se širila kroz moje vene. Badava su mi pričali da je staza skoro ravna, da samo krenem... zrnce je preraslo u lavinu panike.
I na kraju sam kapitulirala.
Tras –bum, ni deset santimetra nisam „skijala“ tresnula sam sa sve opremom , polomila skiju, na svoju sreću. Derala sam se kao žuti mačak iz snega.

Svi su urlali od smeha, slikali me i očekivali da se popnem ponovo na taj beli užas i klizim po njemu. Nema šanse, ni tad, niti ikad posle niko me nije video na skijama. Volim da odem na planinu, šetam po snegu grčevito se držeći za neku žrtvu koju obavezno sapletem da sedne u sneg, ali dalje od toga ni makac. Moja fijoka za skijaške medelje i diplome očito neće biti popunjena.
| « | Januar 2012 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||