AnaM

AnaM skijaš bez snega
2012/01/10,13:25


 

Razmišljanka  se buni da  davim  sa snegom. Kako nije jedina  , menjam  teren,  ali ostaje skijanje.

Kad sam  videla da mi  je  sneg hladan,  mokar, pravi crveni nos,  otišla sam  na morence u Njivice. Mediteranski klub je  tamo imao  neke  simpatične  daske.  Zadivljeno sam  to gledala i naravno poželela da probam.

Pokušali su  da mi objasne da  prvo vežbam na  kopnu,  pa onda  tek u vodi.  Objasni ti to mazgi.  Daska je bila u vodi, ja sam se malo teže popela na nju,  bila je klizava, smetale su mi  neke  cipelčine koje sam  morala da imam u vodi.  Pobedonosno sam  se popela  na dasku i pitala šta sad.

Gledali su me  malo razočarano. Neki Francuzi su  padali stalno u vodu, nije mi jasno zašto.  Kasnije su  mi objasnili da je tu najvažnija ravnoteža.  Viknuli su da podignem jedro.  Bilo je 100kila teško, ja   zapela kao sivonja i  jedro se podiglo.

Belgijanac je jurio svojom  daskom  na mene,  normalno da sam  malo  nakrivila jedro da se izmaknem. Vetar  je obuhvatio jedro, nagnuo ga malo na stranu i ja sam  pojurila.  Zajapurena sam  letela, lebdela iznad vode, i  ponovo se okrenula da se vratim  na obalu.  Obala se približavala, plivači su bili u vodi, a ja sam  panično   urlala

-Šta da radim?? Kako da se zaustavim??

Niko me nije  razumeo,  od panike setih se  onog  nabubačenog  znanja francuskog.

Pokazivali su rukom  svi dole i  širili svoje ruke.  Ništa nisam  razumela.  Onda su pokazivali na svoje telo, pa opet širili  ruke.  Mislila sam  koje budale,  što mi ne kažu gde je kočnica.

Kad sam  se približila plivačima  svi su se razbežali.

Obala je bila sve bliže.

Panično sam  bacila konop iz ruke,  jedro je palo , ja sa daske pikirala u morence i sve se smirilo. Bilo je božanstveno, voda me je milovala,  uživala sam.

Niko nije verovao da mi je prvi  put.

I tako sam  ja jedrila, ili skijala na dasci, prvi, ali ne zadnji put.

Skijaš AnaM
2012/01/10,09:51


Rodjena u  porodici gde je skijanje bilo nešto  kao hodanje, podrazumevalo se da ću i ja  biti odličan skijaš.  Medalje i  diplome  u fijoci  bile su dokaz toga.  Majka u reprezentaciji, tamo neke države koja  ne postoji ,  brat se zakitio  medaljama, a ja nikako da  krenem  u osvajanje  belih  planina.

Znalo se da ću   skijati bolje od svih jer  mi je to u genima već generacijama.

U kući   sve neke firmirane   skije,  čizme, bambusovi  štapovi  i slični tandrmoljci.  Kao početniku predložili  su mi neke široke skije.  Prezrivo sam  ih  gledala u stilu, zar ja.

Ona  čizma koju sam  stavila na nogu  mi se nije baš dopala,  ni objašnjenje da  sama  spadne u slučaju pada.  Oprema je koštala kao svetog Petra kajgana, ali, ja  sam  šampion.

 

I ostalo nije bilo  loše, ni planina  koju su mi odabrali.  Malo sam  se mrštila na stazu početnika,  ali ko pita dete??  Ukočenih nogu,  drvenih prstiju i sa zrncem  panike  koja je počela negde iz nožnih prstiju stadoh na sneg.

Progutah  knedlu,  zabodoh one štapove u  snegi...  ni makac.

Ubedjivali su me,  grdili, objašnjavali,  ali ja jok...  ne mrdam.  Ono zrnce  panike, preraslo u grudvu koja se širila   kroz moje vene.  Badava su mi pričali da je staza  skoro ravna, da samo krenem... zrnce je preraslo u lavinu panike.

I  na kraju sam  kapitulirala.

Tras –bum,  ni deset santimetra nisam   „skijala“  tresnula sam  sa  sve opremom , polomila skiju, na svoju sreću.  Derala sam se kao  žuti mačak iz snega.

 Svi su urlali od smeha,  slikali me i očekivali da se popnem ponovo na taj  beli užas i klizim po njemu.  Nema šanse, ni tad, niti ikad posle niko me nije video na skijama. Volim da odem  na planinu, šetam  po snegu  grčevito se držeći za neku žrtvu koju obavezno  sapletem da sedne u sneg, ali  dalje od toga ni makac. Moja  fijoka za  skijaške medelje i diplome očito neće biti popunjena.

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu