AnaM, osećaj sreće
Kad bi mi mama kupila onu loptu bila bih najsrećnija na svetu
Da naučim da sviram gitaru, mojoj sreći ne bi bilo kraja.
Kad bi me samo malo ON voleo, od sreće bih letela.
Tako sam srećna, danas imamo divan ručak
Ja sam najsrećnija na svetu, ne moram više da učim.
Kupila sam kola, tako sam srećna
Idem na more, sreća je na mojoj strani
Da li je to sve sreća?
Verovatno jeste. Srećni smo i da ne znamo, uživamo u sitnicama. Želimo uvek nešto da bi bili srećni, i uvek nešto novo, drugo.
Često, vrlo često, nešto što i ne primećujemo, nešto što se podrazumeva da imamo, nekom drugom je nedostižna želja. I sama pomisao da bi to dobili je tako neverovatna da i san o ostvarenju ih čini srećnim.
Luksuzna kola su se zaustavila. Mladić ih je parkirao, a onda se okrenuo, izbacio invalidsku stolicu, vešto se prebacio u nju,i krenuo ka prijemnom odelenju.
Administracija, pretrage, bela soba, hladan krevet, prozor kroz koji tek se nazire mlado zeleno lišće rascvetane lipe.
Stranac je , ne zna jezik zemlje u kojoj traži spas.
Jutro
Operaciona sala
Lice sa maskom
Nestaje..
Bol
Oštra, spasonosna bol.
Onda opet san. Bacaka se po krevetu. Leži na stomaku, tako je žedan, nikoga nema. Kako da pozove? Ima li koga? Da li je živ? Žedan je. Rukama se hvata za ivicu kreveta da se pridigne. Zna da ne može, njegove noge su mrtve.Snažnim mišićima se polako pridiže da dohvasti čašu sa vodom. Bol
Meka, ženska ruka ga miluje po čelu, druga ga pritiska na krevet. Čuje glas koji mu šapuće na matrenjem jeziku:
- Ne smeš 24 sata da se pomeraš. Oseća vlažnu gazu na usnama .
- Vode
- Ne smeš.
Gde je , zašto je otišla? Kakve su te žene, nikad ih nema kad ih trebaš. Prokleta zemlja, ništa ne radi kako treba. Čuje muški iznemogli glas
-Idi kod njega, boji se, teško mu je.
Vidi samo njeno koleno, koje se savija ka njemu, spasonosnu gazu sa vodom. Lakše mu je.
-Da li je operacija uspela, doktore?
-Ja nisam doctor, čuvam nekog ko leži pored vas.
Prolaze sati, pa dani. Ona mu svako jutro mahne, a svako veče pozdravi pre odlaska.
Dan D.
Ili, ili.
Danas će znati da li će ikad moći da se pokrene, samo malo, tek da oseti svoje noge. Pretrage, snimanja, umor, pomirenost sa sudbinom…moli je da dodje. Devojka dolazi, drži ga za ruku hrabreći ga, želi mu stiskom sreću. Doktor nešto brlja po papirima, gleda ga preko naočala .
Poslednje analize.
Malo, po malo, tek da vidiš ako želiš da vidiš, nisi ni siguran da si video, ali prsti se pomeraju, doctor ga dotiče, hladno saopštavajući, kao da to nije ništa.
-Vežbe, vežbe, terapije, masaže, meseci, ali nervi su očuvani, hodaćete.
Mladić pognute glave očekuje osudu, na te reči, lagano podiže glavu, licem mu prelazi osmeh neverice, osmeh se širi licem, grčevito drži devojku za ruku. Smeju se oboje. Gledaju se
-Hodaću… ja ću opet da hodam…
Sreća?
Malo je reći šta je osećao tog trenutka.
Sreća je onaj osećaj koji želimo da zadržimo zauvek, sa kojim letimo do samog beskraja.
Sreća?
Ko bi je opisao, pa skoro svi ljudi mogu da hodaju, zašto bi to bila najveća sreća na svetu.
Ne sreća mora da je nešto drugo.
Bila sam u jednoj pravoj pravcatoj bašti.
Kad gledate na filmu, to mnogo lako izgleda, gredice sa poredjanim povrćem kao vojnici, svaka biljka kao da je skočila sa naslovne strane nekog časopisa.
U prirodi to malo drugačije izgleda.
Mora da se kopa stalno, pre nego se biljke stave u zemlju, dok rastu, i posle kad se izvade. Postoje neke čudne lopate, ašovi i svašta. Sve slično, a sve različito. Mnogo gnjave te biljke da izadju napolje iz zemlje.
Izmedju paradajza i krompira uvuče se neki korov, opkoli ga, zagrli, ne da mu da diše.
Šteta što se ne uzgaja korov, on tako lepo napreduje, i ne zakera stalno nešto:)
Kopriva mi je isto simpatična, dok me ne ožari... stalno se gura baš tamo gde ja hoću da idem. Doskočila sam joj, svu sam je izbacila ... trebalo mi je vremena da ukapiram da je najvažnije izbaciti koren... Ko bi rekao da sam učila botaniku.
Najbolji je krompir! Ogromno lišće gore, dole nisam gvirnula:)
Paradajz je sav u cvetu, i neki pasulj traži kočiće da se na njih osloni.
Luk se drži, a ona šargarepa kao neka primadona, jedva je gvirnula iz zemlje, ne znam šta čeka, da joj sviram serenadu?
Zalevanje je posebna priča. Dva sata zalevaš, a onda dodje oluja i smeju ti se gromovi i to žestoko.
O gradu koji je pao na nežne biljke, neću ni da pričam, poželela sam da istrčim napolje iz sigurnosti sobe, i da nekako zaštitim baštu, nije moglo.
Sad možeš da biraš, da ne dodaš nikakav otrov i da sve ostane prirodno, reskiraš samo jednu sitnicu, da ne dobiješ ni jedan jedini gram povrća, i da sve to pojedu neke bube i životinje koje žive ispod zemlje…
Pasulj tek što izvodi besne gliste, ne bi verovali. Malo mu je što se oko njega znojite i lomatate, nego gospodin hoće da se još na nekog osloni. No to je tek priča za sebe…
Ne znam, u samoposluzi izgleda tako lako, sve natrpaš u korpu, gurneš na kasi katrticu .i kraj.
Ipak ono uživanje kad vidiš da se iz zemlje pomalja list, raste u biljku, donosi cvetove, pa plodove, ne može se ničom zameniti.
Sve se zaboravlja, i ožarena ruka, i razbijeno koleno i polivena bluza i isprljane pantalone i trn koji boli kad se zabode u nogu…
| « | Maj 2009 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |