AnaM

Sinkijev pesak
2010/02/02,22:03

Sinkijev   pesak

 

Stala je pred ormar. Popela se na stolicu i na vrhovima prstiju balansirala ne bi li dohvatila kutiju.

Danas je bila nekako posebno, sentimentalno, raspoložena, kao da su joj sve ladje potonule.

Uzela je kutiju, skinula ključić sa lančića oko vrata i....

Zvrrr...neko je pozvonio. Samo poštar sa preporukom. Brzo se vratila svom blagu.

Zvrc... zvrc... telefon. Dugi razgovor sa prijateljicom o mužu koji je ne razume, o deci koja nikog ne slušaju o stvaičnim cenama u samoposluzi, o  šefu koji nije normalan o šoljici za kafu i  najzad kraj, vraća se kutiji.

Pomilovala je, misli su bludele negde u prošlost. Osmeh na licu je bio skoro grč. Brzo je  ključić stavila u bravicu i lagano dizala poklopac, cantimetar po cantimetar. Svakim cantimetrom vraćala su se sećanja.

Plaža, Sunce, rečni žal, udaranje talasa, bela pena na granama uronjenim u vodu, zelenkasti pesak, nastao od rude obližnjeg rudnika,  koji joj stavlja u šaku.

Smejao se i govorio, uvek drži otvorenu ruku, pesak će stajati u njoj, ako je stisneš, iscuriće ti kroz prste.

Nije razumela, samo ga je gledala i smešila se,  rupice na rumenim  obrazima  su  bile svedok njene sreće.

Njega nema, samo šaka peska u kutiji. Oči se napuniše suzama. Sećanje na  ljubav. Zauvek će se sećati tog dana, nikad neće nestati iz sećanja, kao što ni ovaj pesak ne može nestati...

Tras-bum

Tresak vrata, letnja oluja, i kutija se prevrnula, pesak se rasuo po terasi.

 Pružila je obe ruke da ga zadrži, ali on je već klizio niz ogradu nestajući  u parkiću...

Koliko god želeli da zadržimo sećanja, neminovnost je da ona pripadaju prošlosti...

Sinkijev kamenčić
2010/02/02,11:32

Ko zna

Na vrhu brda stajao je kamenčić.

 Bio je miran, spokojan, vekovima mu je tu bilo zagarantovano mesto. Nikom nije smetao, ali ni previše koristio. Jednostavno je stajao tu, grejao se na Suncu, umivala ga je jutarnja rosa, štitio ga je sneg od zima.

I kao što to u pričama biva ( što bi kazala naša draga Pričalica) jednog dana neko  se pope na planinu. Gledaoje zalazak Sunca, vrtio rukom štap i u trenutku, ničim izazvan, bez ikakvih namera, jednostavno štapom odgurnuo kamenčić.

Mogao je kamenčić da se zaustavi, mogao je da se zadrži u šumi, ali on je poleteo nizbrdo.

Prvo se lagano kotrljao, pa sve brže i brže. Na početku staze bio je sam, a onda su mu se pridružili drugi kamečići, manji i veći . Jurili su sve brže, više ih nije ništa moglo zaustaviti.

Kao lavina su se kotrljali prema obližnjem naselju.

Možda se sruče na kuću iz koje se čuo veseli dečiji smeh  i zauvek ga prekinu, a možda skrenu prepa potoku, zaustave mu tok, naprave jezerce,

Ko zna….

 Možda se sve samo spusti do napuštenog starog rudnika.

Ko zna.

Baš kao u životu.

Jedan kamenčić gurnut u pravom pravcu može dovesti do nevidjene sreće, ili baciti nas na put bez povratka…

Ko zna…

 

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu