AnaM

BeladonaM i telepatija
2009/10/20,12:51

 

 

BeladonaM  je telepata

 

Svaki dan nešto novo kod vas Zemljani.

Danas ste me zabezeknuli.

Služim se onim vašim prevoznim sretstvom što ga zovete kola, mada nema blage veze sa Velikim i Malim kolima na Mlečnom putu.

Primetila sam da vozači često pričaju sa vozačima iz kola koja susreću. Obično su to  neke neznalice, dunsteri, manijaci. Ne znam zašto im pominjete majku i ostalu familiju i zašto im tog trenutka pričate o sexu. Neki običaj  na Zemlji? U Svemiru se to zove intimni život i  ne priča se o tome prolaznicima koji su te sasekli kolima ili prošli ispred tebe na crveno.

Dopada mi se vaša intligencija.

 Retke su rase koje tako dobro komuniciraju sa drugim intligencijama. Baš jučer čujem razgovara jedan stanovnik Zemlje sa stanovnikom Mačkenplanete. Ona je Mačka pitala šta bi da jede( verovatno da Mačak izabere meni), pa da li mu je hladno ( verovatno da Mačak pojača grejanje). Onda mu je govorila neke blesave reči koje su bile nekako sve umanjene, mačkice, lutkice, srećice, slatkoćice, pilence...

Mačka nije odgovarala, ni telepatski.

Sve bi to prošlo, unela bih u svoj Dnevnik poseta zaostalim planetama, ali...

Utvrdila sam da vi uopšte niste telepati.

Kako pričate sa nekim u kolima koja su projurila pored vas, a kako vas tek životinje razumeju, pojma nemam.

Može li neko da mi pomogne?

U panici sam, moram da otvaram tegle sa kaktusima i krastavcima i da ih ispitujem...ponovo...

Traženje 5.
2009/10/20,11:54

 

Traženje 5.

 

5*

Noć

Pun Mesec na nebu, sanjala sam te....  Bilo je sve tiho, mirno, išli smo kroz šumu, sagnuo si se da mi ubereš visibabu. Okolo je bilo stotine, ali ti si hteo baš tu u nekoj dolinici, nisi mogao da je dohvatiš, bilo je klizavo, pokušavala sam da te zaustavim, vikala sam da ne ideš dole, ali nisam imala glasa, nisi mogao da me čuješ usne su mi bile neme, ruke pružene ka tebi, htela sam da vičem, da te upozorim, nisam mogla, nisam mogla, naginjao si se sve više i više, i tvoj lik je počeo da nestaje.... nestaje, dozivala sam te bez glasa... ali nema te, nema te...  nema... nikad se nećeš vratiti....

 

 

***

Jutro je počelo šašavo, u ranu zoru sam se probudila, odjurila, pa nisam baš odjurila, više sam se otkotrljala, ali meni se činilo da letim, kad sam došla do garaže, nema mi ključa , uvek gubim ključ, samo kad pomislim čega je to simbol, nije ni čudo. Rezervni nemam, sad samo da se molim da neki komšija naidje i da ima ključ i da se nekako dokotrljam do kola. Okrećem se nervozno, svi prolaze pored mene, kad komšija sa petog sprata

               - Komšinice, gde ćete vi to tako rano?

Bilo je već skoro devet, zakasniću sigurno, a on

               -A čekate li to nekog?

Htela sam dam u kažem da čekam vasinski brod da iskrca vanzemaljce  i da proverim da li su stvarno mali, zeleni, ali sam se samo umilno nasmešila prekidajući njegove tirade

               -Komšija imate li ključ od garaže?

               -Imam

Reče imam i ne mrda, pa mislim ja, što mi onda ne otključaš, ali ljubazno se smeškam

               -Da li biste mi otključali, ja nemam ključ.

               -A što nemate? Gde vam je ? Jeste li ga izgubili?

Došlo mi da ga zadavim, da mogu, sigurno bih cupkala u mestu.

               -Nemam, izgubila sam ga, i sad žurim, hoćete li da mi otvorite tu garažu ili nećete?

               -Auuuu, što ste žustri, ko li vas je to naljutio?

Vidim ja svog Boška Boškovića, ovaj neće da otvori do podne, okrenem se demonstrativno gledajući da li nailazi neko drugi. Komšija vide da je vrag odneo šalu, ućuta i otključa najzad ta rajska vrata. Toliko sam se bila zaletela da udjem što pre da sam mu točkom prešla  preko noge. Naravno neko gurnuo moja kola , pa sam morala da izguram prvo jedna, pa onda druga, sva sam se uzduvala, prava sreća je da idem u tu teretanu i da vežbam pa imam snage u mišićima.

Nije lako  u kolicima se provlačiti izmedju loše parkiranih kola, pa onda gurati auto. Verujte mi na reč, ili još bolje, pokušajte. Živimo u svetu koji je napravljen za zdrave, prave ljude, na nas se lako zaboravlja, lakše je okrenuti glavu.

 Najzad sam sve izgurala, mene ugurala u kola, smestila stolicu sklopivši je i krenula u ralje života. Komšija me je gledao iznenadjeno

               -Vi to bolje izvodite nego ja . Kojom ste brzinom se isparkirali, da ne poveruješ.

Pomislila sam, da on mora sve sam, da živi u gradu kao gradjanin drugog reda, naučio bi. Kolikim ljudima nešto nedostaje, psi vodiči su mislena imenica u Beogradu, ili ih ima tako malo da se i ne primeti. Rampe za kolica stidljivo osvajaju moj grad, tako ih malo ima da uvek u napred moram da se raspitam u koju radnju, ulicu, park, mogu da udjem. Često su napravljene samo da zadovolje gradjevinsku inspekciju, prestrme su i praktično neupotrebljive. Stavila bih tu komisiju i gradjevinare u kolica i pustila ih da se ceo dan snalaze, kako znaju i umeju, da kupuju hranu, plaćaju račune ulaze u bibljoteke. Možda bi ljudima koji su, kao ja, vezani za kolica i tudju pomoć, bilo bar malo lakše. Ili još bolje, zašto neko kao ja ne bi radio u tim komijsijama?

Dugo nisam vozila preko Brankovog mosta u ovo vreme.

 Koji je to krkljanac, čini mi se da bih brže prešla mojim kolicima.

Renoviraju, popravljaju drugi most i ceo Beograd navalio preko “mog mosta”.

 Jednog trenutka mi došlo da parkiram kola na travnjak, baš me briga imaju nalepnicu, neće valjda da ih odnese pauk. Onda sam se ipak predomislila, i polako vozila kao i svi ostali. Neki su pušili u kolima, drugi razgovarali mobilnim, neki opet samo huktali, u jednim kolima deca su se tukla na zadnjem sedištu, dok ih otac nije klepio novinama. Sve se lepo videlo jer su kolone više stajale nego milile. I tako mic po mic, dokoturah  se i ja do grada. Srećom preduzeće u kojem radim ima svoje parkiralište, meni su obezbedili da uvek imam mesto, bar su tako rekli,  i ja se najzad nekao dokoturah do svog radnog stola. Usput su me pozdravljali svi stari saradnici, neke nove kolege su mi ljubazno kimale glavom, sve u svemu bilo je prijatno.

 Na kraju se pojavila i Branka sa kafom koja se pušila. Odahnula sam, najgore je prošlo. I sedela sam, naravno za kompjuterom. Nešto su mi objasnili, nešto sam i sama pogodila, i posao je krenuo. Nije tako strašno kako sam mislila, i stalno sam priključena na netu, mogu da gvirnem na blogoya, možda onaj pesnik opet nešto napiše.

 Gvirnula ja, ali uzalud, nema ga. Gde li je? Malo sam bila i razočarana. Šta on uopšte tu radi? Mora da mu nešto nedostaje kad nema druga posla nego da bloguje. Priznajem, nisam bila samo razočarana što ga nema, jednostavno sam htela da vidim da li će mi se i treća pesma dopasti. Posao me je pritisnuo, pa svoj blog nisam ni otvarala, a šta ima da gledam. Komentare sam pregledala, ništa naročito, novo nisam ništa pisala, ma, bolje da ja gledam ovo od čega živim, i utonula sam u posao....

Vreme je proletelo, krenula sam kući. Naravno opet preko mosta, kolone mile, trebaće mi vekovi da dodjem do kuće.

I kad sam se najmanje nadala, jedan me je sasekao, ja sam  instiktivno okrenula volan,  izbegli smo da se očešemo, ili napravimo neki karambol, ali u tom deliću sekunde kao da je sve oživelo... proleteo je onaj dan kroz moju svest, okretala sam volan, ti si ga povukao na svoju stranu... mrak... mrak... Počela sam da drhtim, kolone su milile, morala sam da dam gas, morala sam da pobegnem ... gde bilo, samo da izadjem iz tih kola, da  ne gledam nikoga, samo da pobegnem, od misli, od sećanja, od tebe, od sebe...

Dala sam žmigavac levo, pa desno, Brankov most sam skoro prešla, kud bilo da skrenem, samo da nisam tu, nije važno gde ću da idem samo da se pomerim  i pobegnem. Propuštaju me, nalepnica da su invalidska kola, moj izmezumljen pogled, i već sam u koloni koja vodi ka Zemunu. Još samo malo i ponovo skrećem, kao da kola sama znaju put kojim treba da idu.

Uvek sam odlazila na Ušće kad je trebalo doneti neku odluku, stajala bih gledajući vodu, i prepuštala se mislima. Volela sam to Ušće, sve lepo mi se tu dogadjalo.

 Gledala sam Savu kako tiho prilazi Dunavu, kako ga nežno kao žena dodiruje, on širi ruke , grli je i ona nestaje u njegovom zagrljaju. Mora da ga je odmah zavolela, onako snažna, moćna, puna iskustva, života, nada, zagrlila ga je poljubila , i nestala u njegovom naručju. Dunav mirno teče dalje, ponosno što je osvojio takvu lepoticu, razliva se, šumi, zapljuskuje obale, kao da svima hoće da kaže: ona je sad moja, samo moja, niko je više neće imati.... a njoj to više i nije važno, ne treba joj vlastiti indentitet, ponaša se kao žena kad naidje na pravog muškarca, razliva se, daje, predaje i nestaje...

Izašla sam iz kola, spustila stolicu i prebacila se u nju. Iz susednih kola me neki mladić sažaljivo gleda, pa brzo okreće glavu susrevši se sa mojim pogledom.

 Zašto se ljudi boje bolesnih?

 Misle li da će bolest skočiti na njih?

Možda se boje da tudja nesreća nije neki zarazni virus koji se prenosi samo pogledom, pa je bolje na vreme pobeći.

Samo sam uzdahnula i krenula polako kolicima niz padinu, staza je dosta zapuštena, moram polako da vozim, još bih se mogla smandrljati u Savu.

 Zapinjem za neki kamen, nervozno guram okrećem, neće ni da mrdne. Sva sam se zajapurila od napora, onaj kamen se zaglavio izmedju točka, skoro došao do osovine, još ću nešto da polomim, i kako ću se uopšte da se vratim kući. Pokušavam iz sedećeg položaja da dohvatim točak, naginjem se, još samo malo, još malo, sad ću, ruka mi je na nekoliko cantimetra od žice u kojoj se izgleda nešto zaglavilo. Nekoliko cantimetra, ili nekoliko kilometra, svejedno je ne mogu da dohvatim.

Pokušavam nemoguće, kolica se ljuljaju, sada će da se prevrnu.

 Odustajem.

 Ja i moje egzibicije po travi. Prilazi mi neki sredovečan čovek. Videla sam ga da vozi bicikl, pre nego  je seo na klupu da puši, sigurno je primetio moje uzaludne pokušaje. Da li će mi pomoći, ili će samo skrenuti na drugu stazu? Neki put nam treba tako malo, samo jedna reč, ili samo pružena ruka.

 Prilazi.

               -Šta se zaglavilo?

               -Ne znam, izgleda neki kamen.

               -Sad ćemo mi to da sredimo

               -Hvala, samo vidite da nije nešto drugo, možda je nešto i puklo.

               -Ne petljaj se u ono što ne razumeš. Sedi tu i ćuti, ja ću da popravim šta treba. Meni se stalno nešto kvari na biciklu.

               -Što se vi derete na mene? Ako hoćete  pomozite mi, ako nećete i ne treba.

               -Malo si na kraj srca? Dobro dobro, neću više da se derem kako kažeš. Ja tako uvek govorim. I slušaju me.

               -Ja neću nikoga da slušam.

               -Šta si ti? Neki vanzemaljac? Uvek moraš nekog da poslušaš. Niko ne može sam da živi.

               -Nisam vanzemaljac, i mogu sama da živim.

               -Da, da vidim. Sediš tu kao neka kvočka na jajima i ne možeš da mrdneš.

               -Kako se usudjujete to da mi kažete. Sram vas bilo. Ja sam, ja sam...

               -Šta si ti? Ja vidim da se ti dereš i svadjaš samnom od trenutka kad sam ti prišao da vidim šta je sa tom djavolskom stolicom. Ne možeš se mene tako rešiti. Kad ja nešto naumim ja to i uradim.

               -Preterala sam , zar ne?

               -Jesi.

Ne znam zašto, ali prijale su mi te njegove grube reči. U meni je video obično, živo stvorenje. Rekao je ono što misli na način na kojim bi se obratio i svakom drugom. To što me nije zaštićivao, bila je prava zaštita.

Naravno kamen se zaglavio u točku, iskrivio neku žičicu, sve se iskomplikovalo. Meni se sve uvek iskomplikuje. Moj novi poznanik je huktao, brisao znoj, zavlačio ruke u stolicu, pokušavao da ispravi žicu.

               -Ti moraš da izadješ iz tih kolica.

               -Kako mislite da izadjem.

               -Ne mogu da ispravim žicu dok sediš u njima.

               -Ne mogu da sednem na pod, kako da izadjem?

               -Ala si ti neka komplikatorka

               -Ma, nisam, izaćiću, ali ja ne mogu da hodam do klupe.

               -Koje klupe, ne možeš da sediš na klupi dok ja radim, hladno je, prehladićeš se, sva si bleda kao da te sunce nije videlo mesecima.

               -I nije me videlo, danas sam prvi put izašla posle posla, malo da udahnem vazduh

               -Baš si ga udahnula. Gde po ovoj gužvi si našla da dodješ ovde?

Nisam mu ništa objašnjavala, a i šta bi. Sve je ispalo nekako glupo. Ne znam šta sada da radim. Moj poznanik se nije predavao.

               - Idi da popiješ kafu

               -Kako da idem? Da mogu da hodam ne bih bila u kolicima, a da ona mogu da se kreću, mi ne bi sad ovde glupo pričali. Uostalom neću da idem u kafić. Tamo ima ljudi.

               -Ima ljudi? Ja sam mislio u kafić dolaze krokodili.

Počešao se po proćelavoj glavi, pogledao me onako ozbiljno, videla sam da nešto smera, smeškao mu se brk

               -Ja ću te odneti, a ti naruči kafu i pićence za mene.

               -Ne dolazi u obzir.

               -Što nemaš para ili ti žao da platiš piće?

               -Nije to, nego kako da me nosite? Vi! Ovde!

               -Koliko imaš kila? Da li ću te uopšte moći da podignem. Ti si, bre, kao kišna glista, što se malo ne podgojiš, hajde nasmej se malo, da vidim da li imaš zube.

               -Imam zube, ugrišću vas ako me budete još začikivali.

Sad sam se već i ja smejala, i bilo mi je simpatično koliko se trudi oko mene i kako želi da ostavi utisak ozbiljnog.

Nije više ništa govorio, sagnuo se uhvatio moju tašnicu sa naslona kolica, prebacio je preko mog ramena i podigao me kao da sam perce. Krenuo je ka kafanici, uneo me unutra, postavio na neku glupu stolicu sa koje sam odmah skoro pala. Stolica je bila mala okrugla, nije imala drške za koje bih se pridržavala rukama, zanela sam se i počela da padam. Video je da se rušim. Okrenuo se u momentu, dohvatio me, gurnuo nekog mladiča sa fotelje, pomerio neke stvari, i nije prošao ni sekund, ja sam sedela udobno nameštena kao neka lutka u izlogu. Htela sam da propadnem u zemlju od sramote. Svi su me gladali.

               -Pretstava je završena. Možete da zabodete noseve u svoje piće i da nastavite da gubite dane ovde.

Svi su oborili poglede, ja sam umirala od neprijatnost, a on mahnu kelneru

               -Sipaj joj šta želi. Odmah se vraćam, i pazi da ne pobegne, ti si mi odgovoran. Opustila sam se.Nekako mi je bilo prijatno. Sedela sam u toploj kafanici, pijuckala kafu,ali  kao da sam ista kao i svi drugi. Ušće mi nije više budilo neke uspomene, jednostavno bila sam tu, u realnosti. Ne u nekoj idealizovanoj prošlosti, ne u danu kad sam izgubila sve, bila sam tu sa ljudima oko sebe, i niko me više nije ni primećivao.

Jednog trenutka me je uhvatila panika. Šta ako onaj čovek ode sa kolicima, šta ako nisam zaključala kola, pa ih neko odveze, šta ako???... Onda sam se opustila, bila sam bezbrižna, srkutala kafu i mislila kako je život lep.

Ubrzo se moj poznanik vratio, otišao da opere ruke, i zavalio se u stolicu pored mene.

               -Jesmo li sad bolje volje? Da mi je neko rekao da ću da sretnem takvu prznicu danas, ne bih mu verovao.

               -Nisam ja prznica, ja sam...

               -Dobro nisi, nemoj da si odmah na kraj srca. Popićemo to piće, pa se kotrljaj polako kući, mrak će. I nemoj toliko da veruješ nepoznatim ljudima. Nisi ni kola zaključala, mogao sam otići i sa kolicima

               -Pomislila sam jednog trenutka.

               -Znam, i šta bi tada radila? Plakala? Zvala policiju?

               -Imam mobilni, zvala bih taxi.

               -Tako te volim, sad kreći polako kući, srešćemo se sigurno opet, da platiš piće,danas ne važi, platila si samo nošenje do kafane,  ja ovde redovno vozim bicikl. Sad ću da ti prinesem stolicu ulazu, vidiš, ne možeš preko praga. I samo ako smeš reci da te nisu iznosili iz kafane,  kao nekog pijanca.

Onda se okrete onom kelneru, kao da je on kriv

               -Što vi ne postavite neku rampu ovde, da može da se udje, nikad se ne zna kakva zgodna damica može da ušeta na kolicima.

Kelner poče užurbano da briše sto, sve me pogledavajući ispod oka, a meni je bilo prvi put svejedno što se tako javno priča o mojoj nemoći. Taman  me je novi poznanik smestio u kolica, kad novi atak. Neko dete ušeta u kafanu, majka je bila malo dalje, i obrati mi se.

               -Šta je tvojim nogama, zašto ne hodaš kao ostali? Da li te boli? Sigurno nisi bila dobra.

               -Neće noge da me slušaju. Ne znam, ne znam da li sam bila dobra. Volela bih to da znam, ali ne znam.

Majka ga povuče grubo iz mog vidokruga, i ja polako kretoh praćena poznanikom ka kolima. Bio je to prijatan dan.

Došla sam kući umorna, ali zadovoljna, gvirnula na blog. Pesnik nije pisao pesmu. Šteta, sigurno neće ni ostati ovde, već ga nema drugi dan. Mogla bih da napišem neki post. Kako da ukomponujem današnje dogadjaje, a da ne pomenem kolica, poznanika, njegovu pomoć Nemoguće. Pisaću nešto drugo.

 Našvrljekala sam nešto preko volje, ulogovala se, ili kako ja kažem, učantrala se, i... i .... imam pošte.

 Otvorila sam prvo pismo. Onaj Dane što uvek piše već duže vreme iako mu ne odovaram: Cimni me, moj mobilni je 064..... ili pošalji svoj. Baš da te ne cimnem.

Drugo pismo, neka devojka: možeš li da mi pomogneš, treba da napišem  neki intervju, tebe sam odabrala. Evo ti deset pitanja, a ako imaš još koju ideju, pošalji. To ću odmah da odgovorim. Pitanja su joj simpatična, malo suviše stroga da zainteresuju čitaoce, malo ću da dodam u  mom stilu, da bude interesantnije.

Sad treće pismo.

 Ijaaaooo, šta to smrdi, neki dim... ijaaaooo moja večera. Okrećem se najbrže što mogu, jurim u kuhinju, dim ne može da se gleda. Vatrogasci upomoć... dobro, nije u toj fazi, ali da se jede, nama šanse. Auuu što sam kuvarica, boli glava. Sad što je najgore ne samo da nemam šta da jedem nego još moram da tu šerpetinu da perem. Dodje mi da je najradje bacim u smeće. Što luk može da smrdi kad zagori. Nema veze, promeniću nešto, nešto za šta ne treba hleb, jer ovaj što sam kupila možda je zdrav, ali ukus mu je da će mi sigurno trajati nedelju dana, a možda se posreći pa se pre toga ubudja.

 Frižider, kakva promaja, šta mi bi da sve izbacim i da napravim veliko spremanje, bolje reći bacanje hrane. Ostava, auuuu... sve ono što ne volim. Sama sam kriva, posle onih fatalnih gostiju, rekla sam neću da držim nikakvu hranu u kući.

Moraću nešto da smandrljam, ili da okrenem neki spasonosni broj da mi donesu u kuću. Gledam tužno u špagete, pirinač, griz, brašno, šećer, jaja, sir... šta li od toga može da se smandrlja? Ništa bez mesa... ništa... da zovem ja ipak? Koga li ću? Pizza, ili Kinezi? Pizza nije loša, ali ako ovako nastavim ima da se pretvorim u  capricozu, Kinezi odnose pobedu.

Idem ja na moj slatki blogić da smirim živce, dok ovi dodju sa hranom ima da umrem načisto od gladi.

Treće pismo

Uraaaa, muzika svira, melodija se pretvara u fanfare nije otišao, tu je... samo sigurno nema inspiracije za novu pesmu. Nije to naručiš kako hoćeš i kad hoćeš, deset s lukom, pa teraj, pesma je to, mora da bude nekom posvećena, da nešto uzima i daje, ma nije ništa važno Pesnik je tu, mail je njegov. Samo da ne piše nešto onako šašavo kao neki.  Imam tremu da otvorim, samo da još malo uživam, da se nadam da nije neki koji će sve da pokvari. Prvo ću da stegnem pesnice, za sreću. Stiščem pesnice, malo zažmurim i molim se u sebi: samo da nije neki koji će me prvom reči razočarati... samo da je...  makar običan, glup, smotan,   bilo kakav samo ne vulgaran kao neki.

Otvaram, kratko: Dopada mi se kako pišeš, imam utisak da si vesela i da na život gledaš sa humorom. Čitam te redovno, a pogledao sam i tvoju arhivu. Pozdrav Pesnik

Hvala ti Bože, izgleda da je pravi pesnik.

Šta sad da mu odgovorim?

Da li da napišem da sam ga primetila i da mi se dopada, ne to bi bilo malo previše intimno. Da napišem da volim pesme i da ih sama pišem? Ne, to nikako ne smem,  ako vidi moje pesme, pobećiće glavom bez obzira.

Da napišem da ga nisam do sada videla, ali da ću ga ubuduće čitati? To je tek glupo.

Šta da mu napišem da ne pobegne, ne samo iz moje pošte, nego i sa bloga. Ko zna koliko  je  sličnih pisama napisao? Šta ja sad umišljam da mu se uopšte dopada moje pisanje? Da, sigurno je mene čekao ceo život i sad će da čita šta sam ja napisala. On je jedan najobičniji Kazanova, svima isto piše, neće valjda da napiše: ne dopada mi se tvoj post, nekako je prazan. To sigurno neće da napiše. Baš me briga, neka piše kome hoće, neću ni da mu odgovorim. E, baš hoću, sve ću da napišem, videće on. Što se ja na njega ljutim, možda što sam gladna, a ručak mi zagoreo?

Odgovoriću.

Pročitala sam tvoje pesme, dirnule su me. Dopada mi se kako pišeš, ali iz dve pesme ne mogu previše da vidim pozdrav AnaM

Frrrrr... ode, sad šta bi, bi, natrag se ne može. Ima još jedna poruka. Pesnik. Žurno je otvaram

Ne dopada mi se tvoja pesma Na Ušću, ja je nikad ne bih tako napisao.

Gde li nadje tu pesmu? Sigurno u arhivi. Kad je nešto pogledam, u pravu je, ali  neću da mu priznam,  ali kako mi to tresnu pravo u lice, onako bez rukavica? Kako da mu objasnim šta sam ustvari htela? Mogu li se muškarcima uopšte neke stvari objasniti? Napisaću mu da mislim da je strast kod muškaraca i žena drugačija. Da je muškarcu svejedno kako da se dočepa žene, i kako pri tome izgleda, ili kako se pri tome ophodi, ne samo prema njoj, nego i prema drugim ženama,  a da žena misli da je njegovo takvo ponašanje nepoštovanje nje kao žene. Ona može da voli, da predje preko svega u životu muškarca do koga je stalo, ali ako oseti da je on  gleda kao stvar, kao nešto što je tog trenutka tu, kad je ne poštuje, može se dogoditi da ljubav u trenutku umre. Ljubav umire, strast ostaje, tako ću mu napisati. Ne, to je glupo, znam kako ću:

Pesniče, ako ti se ne dopada moja pesma, pokušaj da je popraviš, napiši drugu. Pozdrav AnaM

Frrrrrr... ode... ijaaaooo.... šta uradih, sad će da se definitivno uvredi i ode, ima da ode u Tanjganjiku, i više nikad neću čitati njegove pesme.

 

Nastaviće se...

 

 

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu