AnaM

Iz dnevnika AnaM
2010/03/11,20:04

Istrgnuta stranica dnevnika AnaM

 

Noć, tamna noć,

Turci selo zapališe u ponoć...

Ustvari nisu, samo AnaM čekala jeftinu struju, pa se u ponoć kao Pepeljuga došunjala i strpala veš u mašinu na pranje. Rešila sam da poslušam predloge političara za štednju energije.

Krc, krc.... tandrć... ne, nije novokomponovana pesma, u izvodjenju golišave silkionske pevačice, to mi mašina nešto šapuće.

-Šta kažeš?

-Nema vode, zar ne čuješ?

-Čujem, čujem čujem seko, nešto bih ti reko, ali nije za širu javnost.

-Ne mogu da radim bez vode.

-Pa što uze onda prašak ? Šta sad da radim sa mokrim, prljavim vešom?

U stilu, pametniji popušta, mašina me je totalno ignorisala.

Lepo, sutra ću, mislim ja.

To sutra je malo sutra. Komšinica zatvorila vertikalu, majstor ne dolazi, dan dva, tri, četiri...

Jutarnja kafa, to ne propuštam. Odlazim u kuhinju, odvrćem slavinu koja ne radi, odlazim u kupatilo,  punim džezvicu vodom,  plin,  i...  srk...

 Vraćam šoljicu i džezvu u kuhinju. Šipak, okret, i kupatilo, napunim šoljicu vodom, vraćam se  u WC, prosipam šolju sa vodom i socom, vraćam se u kupatilo, ispirem šoljicu, uzimam toplu vodu iz kupatila, nosim je u kuhinju, ( da mi je znati zašto nisam oprala u kupatilu?)

10h Poseta... uzimam džezvu...

12 h komšinica... pokušavam da ponudim nes... pije samo kafu sa socem da gleda u šolju...

13h prijateljica koja nije bila sto godina,  došla na kafu... nes? Odbija...

Četvrti dan igram pipirevku . Ako neko ima nameru da dodje kod mene, kuvam nes... ili sladoled... tek da se zna...

Nadam se iskreno neće biti:

nastaviće se

Barbara 49
2010/03/11,08:07


Barbara 49

       Grube ruke uhvatile su me, samo sam jeknula, noga me je bolela. Onesvestila sam se. Strah od užasa koji me je čekao bio je preveliki. U polusvesnom stanju osetila sam da me negde guraju, nose, silazili su stepenicama.

       Podrum

       Mrak

       Tišina

.      Bila sam paralizirana od straha i spas sam potražila u nesvest.  Kad  sam se probudila, ležala sam u krevetu. Ličilo je na bolnicu. Nije bilo one zastrašujuće beline, niti karakterističnog mirisa, ali nešto je potsećalo na bol, užase napaćenih tela. Svi kreveti bili su zauzeti. Prepoznala sam lice nekih skijaša sa Kopaonika, ali većina mi je bila nepoznata. Svi su bili u polusvesnom stanju. Ne znam koliko sam ležala, koliko je vremena prošlo. U prostoriju je ušao Miloje, ili bolje reći medecinski tehničar Miloje. Nestala je maska veseljaka, zanesenjaka, pesnika. Prišao je mom ležaju, na moje pitanje

                                -Zašto?

        Samo je slegnuo ramenima

                                -Posao kao svaki drugi. Novac.

        Hteo je da produži, ali sam ga  preklinjajući zaustavljala vukući ga za rukav košulje

                                -Šta ćete da mi radite?

          -Čekamo šefa, onda radimo analize, i kad nadjemo odgovarajućeg kupca uzmemo naručeno.

         Govorio je kao da se ne radi o ljudima, kao da prodaje slike, ili umetnine.

                                -Ko je šef?

-Stiv, pod tim imenom ga znamo. Radi uglavnom preko Interneta. Razgovarao je i sa tobom, on nam je rekao da te obavezno uzmemo, imate neke neraščišćene račun

-Ne razumem, kakve račune?

-To će ti on objasniti, pojma nemam o čemu se radi. Ostavi sad moj rukav i smiri se. Ne mogu ti ništa više reći.

 

 Nastaviće se

 

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu