Ponekad polako, umornim korakom otključavam vrata.
Znam da imam još stotinu obaveza, da moram da otrčim do grada, da bi trebalo da se javim prijateljici, da sam obećala danas da donesem nešto sa posla, da moram da vratim knjigu i završim nešto za posao kod kuće, da bi trebalo kupiti nešto za goste koji su se najavili na pet minuta, da bi trebalo protrčati krpom i usisivačem kroz kuću... računi, komšiski auto uparkiran da ne mogu da izadjem iz garaže, bolesna drugarica kojoj treba reč ohrabrenja...
I polako otvaram vrata, ti me nasmešen čekaš u fotelji.
Sve je drugačije, šaljem ti poljubac u letu i juriš pešadija...sve ću stići, osmeh je opet na mom licu.
Sinoć je grmelo, iznenadna oluja, čak je i grada bilo. Uletela sam u krevet, pokrila se preko glave i drhtala. Tvoje telo je bilo uz moje, zagrlila sam te, pritisla na grudi i šaputala svoje najskrivenije tajne, zaspala sam srećna. Ti si uvek tu kad si mi potreban.
Ujutro te nigde nije bilo, izgurala sam te iz kreveta i ostao si na podu. Gledaš me i smeškaš se. Ti se nikad ne mrštiš na mene. Trebalo bi da mi smeta što i kad zagnjurim glavu na tvoja ramena, i suze te kvase, ne kažeš ni reč utehe. Ipak,ti me razumeš.
Subota je... ura... spavanje... kuhinja... plin... voda... nesica... natrag u krevet.
Ti me čekaš. Smeješ se.
Da li te golicam?
Poverljivo ti šapućem šta sam sanjala.
Volim te. Znaš li koliko te volim?
Najviše na svetu!
Volela bih da mi ponekad skuvaš kafu, doneseš je u krevet, da kupiš novine ili spremiš doručak, ali znam da je to nemoguće, jer ti si moj mali, slatki, voljeni, plišani meca...
Ljubim te...
| « | Mart 2009 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||