AnaM

AnaM, baš zabrljala danas
2009/03/17,22:02
Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

Jedna od mojih današnjih brljotina

 

Udje tip i traži Aspirin, a ja kao da sam na pijaci, hvalim robu:

-Hoćete li za cirkulaciju ili onaj posle operacije srca, ili za prehladu  sa C vitamninom, ili običan?

 On se predomišlja kao seoska mlada, kao, ne odgovara mu,  nijedan.

Za to vreme, vidim ja svog Boška Boškovića, onaj drugi, zašao mi iza ledja i uzeo mobilni.

-Šta ćeš to?

-Mobilni!

-Kakav mobilni, vraćaj to. To je moje

-Sad je moj.

Gledam ja, da li je blesav, ili mu nešto drugo fali. Sva sreća ne uze mi mobilni sa svim brojevima koje se spremam već 100godina da prepišem, nego neki trć-prć. Prošlo bi mu  da mi nije uzeo i tašnu, kud je ostavih na recepturi. U tašni plata koja je zakasnila dva dana. Uhvatim ja tašnu za ručku. Vuče on, vučem i ja

-Pusti to

-Neću

Bezobraština jedna, nijedna, i tako povuci potegni, iščupasmo repu, nije nego pokidasmo tašnu.

 Mogla sam da ga zadavim.

 Kod mene osta kaijš, kod njega plata. Pomislih na ono jutarnje budjenje u ranu zoru, na sve ono što mi se podešavalo za petnest dana, i podigoh koleno. On vide moj pogled, moju rešenost i uhvati se kao ono fudbaleri kad se puca slobodan udarac… pa pobeže, a ja ostah na bojnom polju ponosno,  posle Pirove pobede, sa pocepanom tašnom

AnaM se boji samo njega
2009/03/17,07:16
Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4


Ulazim u garažu.

Kasnim, trčim prema kolima.

  Znam da me one kamere snimaju sa svih strana, ne mogu ni nos da počešem, a baš me zasvrbio. Frkćem nosom, pravim grimase, baš me briga za kamere, zveckam ključevima provlačeći se izmedju stuba i kola koja su opet nakrivo parkirana.

Tog trenutka sam ga videla.

Stajao je izmedju stubova. Ako pogled može da hipnotiše, kao zmija žabu, on me je hipnotisao.

 derala sam se kao da je slon naišao, a ne mali, sivi mišobeže. Uplašio seod mogu. Podižem nogu, drugu... panično puzim ka krovNe dišem.

Gledam ga, gleda on mene.

 Tajac

Manijak!

Nećeš mene, pomislim. Hoću da viknem, da pobegnem, da nestanem, da zovem u pomoć, ali samo stojim i gledam ga. Noge  mi se zakovale za pod, ne mogu da se pomerim.

Neizvesnost.

Trenutak!

I tu se otkačim, počinjem da urlam. Skačem na haubu, ne mislim da ću je ulubiti, ne mislim na kamere koje to sve snimaju i kako će da mi se smeje  ceo soliter. Gde baš danas obukoh suknju. Dižem je koliko god mogu. Podižem nogu, drugu... panično puzim ka krovu kola, prebacujem se na susedna kola, a on mali baksuz, pobeže. Uplašio se, derala sam se kao da je slon naišao, a ne mali, sivi miš

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu