Post na sliku Gkojadinovića
Ne znam da li postoje bajke koje se ostvaruju, možda da, možda ne...
Stajao je sasvim sam, ogolelih grana koje je njihao vetar lomeći suve grančice.
Na samom kraju livade, napušten od svih.
Sećao se tog proletnjeg dana.
Ona je dotrčala nasmejana, raširila neko ćebe, poredjala po njemu salvetice, sendviče, jagode, čaše. Zadovoljno je gledala oko sebe, osmehnula se nebu, cvetu u travi, njegovom tek prolistalom lišću. Iščekivajući je gledala prema nebu, onda nestrpljivo gledala sat.
Iz daljine se začuo tutanj. Nebo je parao avion. Znala je da ne može da je vidi, znala je da je to glupo, ali mahnula mu je rukom, nazdravila čašom soka. On je u avionu. Rekao je da će preleteti preko njenog sela, poljane gde su se upoznali, i da će čim završi let, doći po njihovo stablo da joj nešto važno kaže…
Znala je šta će joj reći. Rumenilo joj je obojilo obraze, znala je i šta će odgovoriti…
I bajka bi bila bajka, da je princ sišao sa oblaka, kleknuo pred princezu i živeli su dugo i srećno.
Ne živimo u bajci.
Avion se malo nakrenuo, kao da joj maše krilima.
Osmehnula se srećno.
U trenutku osmeh se zamrzo na licu. Avion je počeo naglo da ponire, beli trag je parao nebo. Sekund, dva.
Eksplozija
Da li će uspeti da se katapultira?
Stablo na kraju njive, na samom vrh brežuljka se sećalo. Sećalo se njenih očiju punih užasa, suza…sećalo se… njenog iščekivanja da li će se pojaviti malena tačkica, padobran…
Stablo zatresa svoje gole grane, da može zaplakalo bi.
Nebo se plavilo, Sunce je blistalo, na nebu trag nekog aviona koji ko zna gde, ko zna kome juri… glasovi… glasovi… smeh…
Mi ipak živimo u bajci.
Preko livade trči devojka sa korpom u ruci, ćebetom preko ruke. Mladić joj dovikuje da je hladno, ali ona ga ne sluša
-Tu sam mislila da sam te izgubila. Uvek ću dolaziti pod ovo drvo…
Grane drveta ljuljaju se na vetru, mašu srećno, ili nam se samo čini…
Beladona rat
Zemljani, Zemljani šta to radite?
Gledam jučer malo po ovoj vašoj planeti.
Na jednom kraju rat, na drugom oružani napad, tamo pobili gomilu ljudi, tamo potrovali decu, silovali žene. Doletela sam iznenada, mislila da se duže zadržim, ali vidim da sam napravila grešku.
Posmatrala sam one vaše smešne igrice, vekovima. Stanu neki zgodni muškarci jedan na spram drugog, uzmu neke oštre predmete, i lupaju se po glavi. Onda gomila navali jedan na drugog, pa ko preživi. Za to vreme ženskice gledaju da li će se neko vratiti, zbog produženja vrste, naravno, ne zbog njihove pameti.
Tako vežbaju ubijanje vekovima. Nije mi do sada bilo jasno zašto. Pomislila sam da je to samo zbog osvajanja novih teritorija. Nije logično, vi ste vrsta koja je smrtna, ne možete zadržati to što otmete od drugih.
Sad sam shvatila.
Vi se smremate da se branite.
Naravno, jedino to ima logike.
Sve drugo je van svake pameti, a ipak spadate u grupu koja je proglašena civilizovanom. Vaši ratnici su uvek spremni za prvi susret sa svemircima...
Naivci...
Čekate li ovo?
| « | Decembar 2009 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||