AnaM

Barbara 10
2009/12/29,23:25

 

Barbara 10

 

            Vreme je odmicalo,  prihvatila sam posao u Mestašcu i pomalo se spremala za odlazak. Spremila sam oproštajno veče, bilo je veselo, svi su se pitali kako ću se snaći u Mestašcu, prvi put tako daleko i sama

-Ko vam kaže da sam sama? Tamo je pet hiljada stanovnika, samnom, biće ih pethiljadajedan.

                                             -Dobro Barbara, a ljubav?

                                             -Ostavljaš li nekog ovde?

                                             -Hoćeš li nam često dolaziti?

                                             -Odmah pošalji brojeve telefona!

             Pitanja su pljuštala sa svih strana, ja sam se samo tajanstveno smeškala.

-Da ostavljam nekog, pročitaću vam pismo koje sam mu napisala.

           Tajac, svi su  iznenadjeno gledali. Koga ostavljam? Znalo se da nemam neku ozbiljnu vezu, više su to bila flertovanja, drugarstva, niko za koga bih rekla da je posebno važan.

           Pročitala sam pismo:

           Moji papiri su stigli.

 Odlazim.

            Napuštam te zauvek.

            Volim te, a ostavljam te.

Sa tobom mi je bilo lepo, ali vreme je da krenem dalje. Nikad te neću zaboraviti, zajedno smo bili ceo moj život, ali sad je došao kraj.

Ne šalji mi pesme sa kaldrme Skadarlije tipa

Ima dana kada ne znam šta da radim

Ima noći kada nemam sna

Ja te ljubim tako ludo neizmerno

Ja te ljubim ali ne znam što

           I kad jecaji violina zaparaju moja čula ja ću te se setiti, ali možda će tada neko drugi biti u mojim mislima u mom srcu kao ti sada. Nemoj biti ljubomoran, iako  tebe volim sada, moje srce ne može biti večno tvoje, jer ja odlazim.

Vraćaću ti se, znam, ti ćeš me uvek oberučke primati i voleti, pokušavaćeš da me vratiš natrag.

 Nedostajaće mi moji prijatelji i ti ćeš preko njih me zvati.

 Nemoj, pusti me da budem srećna, pusti me u novi život, pusti pticu iz kaveza da raširi svoja krila i poleti slobodno.

Nikad te neću zaboraviti jer ti si bio moja prva ljubav. Sećaću se tvojih parkova svake klupe, sećaću se tvojih reka, proleća i zime. Znam da nikad neću više biti dete, mlada, bezbrižna, ali odlazim.

 Možda ne nadjem svoju sreću, možda ti se pokajnički vratim, ali sad, sad me pusti da odem mirno, jer ti si moj jedini, moj dragi, moj voljeni Grad

Nastaviće se

 

 

 

Sinki drvo života
2009/12/29,12:30


 

Ležao je bled, malo okrenute glave ka prozoru. Visok hrast zaklanjao mu je nebo. Danima je ležao uprtog pogleda u jednu tačku, maleni komadić neba. Kad je pala noć, oči bi umorno sklopio, san nije dolazio. Grane su se ljuljale. Želeo je više od svega da dune vetar, da pomeri samo jednu granu i da vidi zvezde.

Doktor je samo projurio pored njega u viziti, okrećući se sestri

-Nema mu pomoći, prestao je da se bori, neće dočekati jutro.

I on je čuo presudu. Mislio je

-Samo da vidim zvezdu, samo jedan sekund da mi zasvetli, znam ozdravio bih. Siguran sam.

Vetar nije čuo njegove reči, umirio se. Negde visoko zvezda je sijala, predaleko za njega.

Polako je tonuo, nestajo, mirno telo postajalo je još nepomičnije. Dugi prsti koji su grčevito se držali za čaršav olabavili su se, napuštao je svet. Još poslednji pogled da baci na granu koja zaklanja nebo.

Oči mu se širom otvoriše. Osmeh zasija na licu, prvo mali, neprimetan, a onda se celo lice ozari.

-Zvezde, stotine zvezda.... Kako su lepe. Doktor se prevario, dočekaću zoru, još puno zora.

Krv mu je brže zastrujala, osetio je da se snaga vraća u telo, osetio je glad. Uzalud je zvonio sestri, nije dolazila. Zaspala je, mislio je, umorna je, stalno trči oko njega.

Kasnije, kad je Sunce uveliko obasjavalo svaki kutak bolesničke sobe, pitao je za nju.

-Leži u susednoj sobi polomljene noge. Da mi je znati šta je radila u sred noći  na hrastu  sa testerom u ruci???

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu