AnaM

Sinki običan čovek
2009/12/26,20:02

Malo povijen pod naletima vetra, još više pod  šamarima života hitao je na posao.

Žena ga je ispratila vikom da je ona najnesrećnija  na svetu jer se udala za nesposobnjakovića koji nije u stanju da je za doček Nove odvede ni u Panbukovicu, a kamo li na neku Rivijeru.

Pokliznuo se na izlasku iz kuće na komadiću leda koji je opstao uprkos temeraturama  +18

Čekanje busa je bio dodatni udarac i  skupljenih ramena hitao je na posao sa samo desetak minuta zakašnjenja. Naravno šef je počeo da urla kao da je on lično kriv za globalna zagrevanja  ili za potres u nekoj nedođiji.

Otaljao je nekako svoj posao, ogorčen na sve i svakog i krenuo kući  u raj domaćeg ognjišta i na zagoreli ručak svoje bolje polovine.

Tog trenutka bio je manji od makovog zrna, da prođete pored njega, ne bi ga ni primetili, kao da nije imao ni senku, čak je i odraz u staklu izloga bio nekako mutan.

Zastao je sav nikakav, još samo da pređe preko ulice i kod kuće je.

Odjednom se ispravio, oči su mu se zasvetlile, obrazi zarumenili, osmehnuo se nadmoćno, i zakoračio preko zebre.

 Laaagaaano je podigao nogu, ispod oka je posmatrao dežurnog policajca, spustio je na  kolovoz.

Kolona automobila se zaustavila.

 Jedan vozač je nestrpljivo dobovao po volanu, drugi je pružio ruku ka mobilnom, pa je trgnuo kao da se opekao.

Još laganije je spustio drugu nogu na  put, polako, najlaganijim šetajućim korakom prelazio je ulicu nadmoćno gledajući sve te zabrektale luksuzne mašine kako pokorno čekaju da prođe.

 Nije žurio, želeo je da prelazi satima , da uvek bude ovako,  jer postao je neko ko je jako važan, pešak na zebri...

cašef je poč

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu