AnaM

Barbara 5
2009/12/14,11:38

 

 

Barbara 5

 

             Nada je radila u nekoj apoteci, i  dogovorile smo se  da se nadjemo kod nje na poslu, a posle da krenemo u neki kafić. Saša je  trebao  da se pridruži kasnije. Uzalud sam govorila da mi se Saša ne dopada, Nada  je prekljinjala da izadjemo zajedno.

-Zašto ti se ne dopada? Tako je simpatičan.

 -Kad mi je zadnji put dao ruku na odlasku, bila je vlažna, hladna, kao da sam uhvatila ribu, a ne ruku muškarca, onda je brzo ispustio moju ruku kao da ću da ga ujedem. Kad mi neko pruži ruku, obično ga ocenim, ne znam možda grešim, ali od tog prvog dodira mnogo mi zavisi. Nikad se nisam, dosad, prevarila, obično te taj prvi utisak ne vara. Kasnije , kad upoznaš čoveka, promeni se mišljenje, ali kad-tad vidi se da je prvi utisak najvažniji.  Ne dopada mi se i gotovo.

            Došla sam, po običaju rano u apoteku, ali Nada nije mogla još da izadje, pa me je zamolila da se javljam na telefon dok ona ne završi neki posao. Zašto da ne, pomislila sam, to je bar lako.

  Zvrrrrrr.....

                               -Molim? Ženski glas, panično viče

                               -Muž mi se dere.

                               -A zašto viče?

          -Pa on je ćelav, sedeo je u fotelji i ja sam mu prosula kafu na glavu.

            Sad sam se vec zabrinula i počela sam da postavljam profesionalna pitanja, da li je nešto otišlo u oči, da li je iskočio plik, kolika je površina opekotine.

                             -E, nije se derao dok sam mu sipala kafu na glavu, nego posle.

                             -Kad posle?

                             -Pa kad sam ga lečila.

                             -Kako?

                             -Sipala sam mu kuhinjsku so na ranu.

                             -Aman, ženo, ne izdrzah ja, a zašto so?

                             -Pa so se stavlja na rane.

                             -So na rane?

       -Jeste, čitala sam u narodnim pesmama da su Turci stavljali so na rane.

                             -Da ih muče, ne da ih leče, jeknuh ja, pokušavajući da objasnim.

                             -A, jesi li sigurna ti u to?

                             -Nado, zar je ovako stalno?

           Nada se samo nasmeja:

-To je bledo šta nam sve pričaju, moraš češće doći da udješ u štos.

-Hvala, moj san je još uvek laboratorija, pa makar išla i u Tanganjiku da radim.

           Dok smo pričale počeše da dolaze SMS poruke od Saše, navalio je da dodjem sama, a Nada da se snadje.

           Samo sam odgovorila da dolazimo za pola sata, i nisam htela da diskutujem o njegovim predlozima, sve manje mi sa dopadao.

           Kad smo se našli za pola sata, bila sam kratko sa njima, a onda ih napustila da se snalaze sami kako znaju. Saša me je besno pogledao dok sam odlazila, a Nada se zahvalno smešila.

           Kasnije mi je pričala da je Saša divan, po ceo dan mu je slala poruke, zivkala ga telefonom, a on se držao kao da je princ od Velsa. Jedan dan je došla kod mene sva uplakana sa ogromnom modricom na ruci i rekla je da se udarila na vrata. Drugi put je molila da prespava kod mene, jer ne sme kući. Kad je došla videla sam da jedva hoda, ustrajno sam je pitala da mi kaže šta se dešava, ali nije htela, ili možda nije smela. Tvrdila je da je bila uautobusu koji je naglo zakočio, pa je pala i udarila se. Primetila sam da u zadnje vreme stalno ima neke nezgode, ali ona nije reagovala na moje reči.

           Posle nekoliko dana plačući je opet došla i rekla da je Saša raskinuo sa njom, da ima drugu devojku i da joj ne da ni stvari koje je ostavila kod njega.

Kako sam uvek bila suviše brza, odjurila sam u stan kod tog Saše, nije bio kod kuće, ali me je primila njegova nova devojka. Imala je tamne naočale u kući, i to obične, bez dioptrija. Jedna ruka je imala ogromnu modricu, koja se videla kad joj se malo zavrnuo rukav. Dok sam uporno  zvonila,sigurno je na brzinu je sklanjala neki lom, jer se čula  neka lupnjava, jedva je otvorila vrata, i to samo malo otškrinula, spremajući da ih zalupi na jedan moj pogrešan korak.

                         -Odmah da si mi dala sve moje stvari, ili ću da zovem policiju.

                         -Ne smem, ljutiće se Saša

                         -Dobro, uzela sam mobilni i počela da okrećem brojeve.

                         -Stani, nemoj, uzmi sve šta je tvoje.

            Pokupila sam Nadine stvari u torbu, zatvorila rajfešlus i uzdignute glave prošla pored malo uplašene devojke.

             Nadam se da nikad više neću sresti ni tu devojku, ni Sašu.

             Nada je napisala za moj ukus najgluplje pismo Saši, objasnila mi je da on misli da ga ona još uvek voli, ubedjivala sam je da ga ostavi na miru, ali, ubediti zaljubljenu ženu u nešto što ona reši da uradi....nemoguće.

            Napisala je:

             Saša, Stavila sam srce na dlan i dala ti ga. Kucalo je u ritmu tvojih pogleda, kucalo je samo za tebe. Mislila sam , želela sam da tako bude dugo, dugo.

Ti znaš šta se desilo. Jednog trenutka si mi bio sve na svetu, moj san moj život, sve.

Onda se nešto dogodilo, niko nije kriv, ništa nisi uradio, niko novi se nije pojavio u mom životu. Trenutak i srce na dlanu mi je zadrhtalo. Trenutak, i ti si nestao iz mog života. Ne volimo se više. Ne želiš više da me vidiš.

             Bio si mi sve, a sad si počeo da nestaješ, tvoja slika da bledi, tvoje reči  ne dolaze do mene, ti više nisi moj, ja više nisam tvoja.

-Nado, kako ti nije ništa učinio, ta udarao te je da nisi mogla do kuće da dodješ.

-Barbara, to da nikad nisi rekla više, Saša je divan mladić koji me obožava, ne dozvoljavam ni tebi, ni bilo kome drugom da ijednu jedinu reč kaže protiv njega. Nikad me nije udario, a i da jeste, imao bi pravo, jer sam uvek ja bila za nešto kriva, nisam htela sve da ga slušam, a on je tako dobar. Znam da je sve ovo samo trenutna kriza i da me voli.

                                Šta sam mogla na to da joj odgovorim?

Nastaviće se

 

 

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu