Ako padne sneg, zabavite se...možda ovako
Barbara 11
Voz je tutnjao, probijao se, huktao, netremice sam gledala kroz prozor. Još malo, još samo malo i stići ću. Kako ću izaći? Ko zna da li imaju taksi? Zašto nisam javila da dolazim? Kome sam mogla i da javim? Voz je jurio, sve sam bliže i bliže, a panika sve veća i veća. Šta mi je trebalo da se uputim ovako daleko od kuće, od svih koje volim, i koji vole mene? Šta li ću ovde naći? Kako ću se snaći? Hoće li me uopšte prihvatiti? Pitanja, pitanja!!! Nisam imala odgovore, a ko zna da li ću ih ikad i imati.? Što se više približavala stanica mog dolaska, sve više me je hvatala panika. Pomogli su mi da dva ogromna kofera doguram do vrata vagona.
-Pazite, morate da požurite, tu voz jako kratko stoji.
Još i to.
Obukla sam usku suknju, čizmice sa potpeticama i bundicu koja se pripijala uz telo. Od uzbudjenja sam se zajpurila, mogu samo da zamislim kako mi sad zelene oči. I spitivački su pratile predele koji su se videli kroz prozor vagona. Začula sam kloparanje točkova,... jedan oštar pisak,... neku viku...voz se polako zaustavljao...
Mestašce
Stigla sam!
Sad samo da izadjem, ali kako?
Peron?
Nema ga.
Treba da skočim sa koferima skoro metar, rekli su da se voz kratko zadržava. Koferi.Gde da se uhvatim? Da bacmi kofere?Jedan trenutak. Pisak voza. Nema šta da mislim. Odlučujem. Hvatiam se za dršku vagona, drugom rukom kofer, i skačem. Drugi kofer leti zamnom, neko od putnika ga je izbacio, i frrrrrrrr, suknja se cepa skoro do struka.
Jedan kofer se otvara.
Voz odlazi.
Smeh!
Jednom rukom držim suknju , kofer pored mene, drugi poluotvoren sa rasutim stvarima, zelene oči samo mi sevaju. Kome je to još smešno?
Okrećem se
-Ja sam Oliver, pomoći ću vam. Nasmešen, tamnih očiju, jake brade, širokih ramena, prilazio mi je neki mladić.
Gledam ga malo nepoverljivo, malo ispitivački, ispuštam suknju, pružam ruku, pa opet brzo grabim suknju. Oliver je gleda. Haos! Sve je to bilo glupo, moj prvi dolazak u Mestašce tako sam želela da sve izvedem efektno, zato sam i obukla tu suknju, i nešto mi dodje sve to komično, i prasnuh u smeh. Mladić me je iznenadjeno pogledao.
-Mislio sam da ćete biti ljuti.
-Doktore, treba li pomoć? Zaustaviše se neka kola.
-Treba, treba...
Jednom rukom ogrnu me nekom pelerinom, drugom pokupi stvari i strpa u kofer, ubaci oba u kola, i dok bi dlanom o dlan, sve je bilo sredjeno. Odahnula sam.
Stigla sam.
Kola su brzo krenula sa stanice. Vozač je celo vreme nešto pričao, videlo se da jako poštuje Olivera, a Oliver se šalio sa njim, nešto mi je objašnjavao i kretali su ka centru.
-Gde idete?
-Ne znam, tek sam došla, nikog ne poznam. Ovde sam se zaposlila, radiću u bolnici.
-Da li niste vi Barbara?
-Da, ali, ko ste uopšte vi, gde me vodite? Pokušavam ja da preuzmem kontrolu, ali ne da se Oliver:
-Vozi! U Motel!
Kola se okretoše vratiše malo nazad i stadoše kraj nekog parkića ispred motela. Oliver zgrabi kofere, ode do recepcije, i opet u trenutku sve završi. Rezervisao je sobu, naručio da se donese nešto za jelo u sobu, tražio da se soba dobro zagreje, i da ako bude bilo kakvih problema samo njega pozovu.
Samo sam stajala. Mene niko ništa nije pitao.
-Sutra, tačno u sedam, na kolegijumu u Bolnici, Nemoj da kasniš!
| « | Decembar 2009 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||