Beladona rat
Zemljani, Zemljani šta to radite?
Gledam jučer malo po ovoj vašoj planeti.
Na jednom kraju rat, na drugom oružani napad, tamo pobili gomilu ljudi, tamo potrovali decu, silovali žene. Doletela sam iznenada, mislila da se duže zadržim, ali vidim da sam napravila grešku.
Posmatrala sam one vaše smešne igrice, vekovima. Stanu neki zgodni muškarci jedan na spram drugog, uzmu neke oštre predmete, i lupaju se po glavi. Onda gomila navali jedan na drugog, pa ko preživi. Za to vreme ženskice gledaju da li će se neko vratiti, zbog produženja vrste, naravno, ne zbog njihove pameti.
Tako vežbaju ubijanje vekovima. Nije mi do sada bilo jasno zašto. Pomislila sam da je to samo zbog osvajanja novih teritorija. Nije logično, vi ste vrsta koja je smrtna, ne možete zadržati to što otmete od drugih.
Sad sam shvatila.
Vi se smremate da se branite.
Naravno, jedino to ima logike.
Sve drugo je van svake pameti, a ipak spadate u grupu koja je proglašena civilizovanom. Vaši ratnici su uvek spremni za prvi susret sa svemircima...
Naivci...
Čekate li ovo?
Barbara 4
Uvek sam tačna, ako se reklo u 17h, možete biti sigurni da ću u to vreme da budem na tom mestu. Nekako mi uspeva sa svim haosom u prevozu, sa obavezama koje imam, možete po meni sat da navijete. Kao da imam neki sat u glavi, ili možda malo sreće, jer i kad zakasnim, ostali zakasne još više....
Da li je to bilo dobro ili ne, ko zna, ali ja sam takva, uzmi ili ostavi, i ljutim se na sve koje je moram da čekam.
Znalo se, ako zakasniš, videćeš već izdaleka mene kako šetam oko obližnjih radnji, kao gledam izloge. Jednom me je drugarica pitala zašto ne stojim na mestu gde smo se dogovorile.
-No, samo mi još to treba, da svi znaju da mi neko nije došao na vreme i da izigravam Penelopu. Treba da mi se smeju što me je neko ispalio, ko će verovati da mi drugarica kasni? Kad ona dodje, svi koji su me sažaljivo gledali već su davno otšli.
Tako je bilo i ovaj put.
Prva sam stigla. Volela sam taj kafić. Bio je blizu moje kuće, dolazilo je uglavnom isto društvo, Sve je u njemu bilo udobno. Stolovi su bili mali, dovoljno razmaknuti da možete da prodjete pored njih, a da ne porušite sve oko sebe. Bašta je bila okružena zelenilom, jeste da je u proleće to bilo leglo komaraca, ali bar je lepo izgledalo. Unutra je uvek bilo neko prigušeno svetlo, senke su igrale po zidovima, bilo je na stolovima uvek nekih grickalica, pepeljare su bile izbačene, a osoblje je bilo nasmejano kao da ste došli u posetu, a ne u kafić. Naručila sam kafu, opušteno je pijuckajući, prepustila sam se mislilma. Naravno, šta ću da mislim nego o nekim prošlim dogadjajima, šta bi bilo, da je bilo...Slovenci imaju poslovicu: Ki bi da bi, svi bi Kranjci, grofi bili.
Da sam , da nije, odoh ja u prošlost do obdaništa.
Nema ništa u prošlosti, još sama pijuckam kaficu i kad bi?.... A možda?... Ipak da?...
Odoh ja u budućnost. Razmišljam ja o svakakvim glupostima koje bi mogla, ili koje sam već uradila, a do mene dopire razgovor nekog para za susednim stolom. Htela ili ne čula sam svaku reč.
On je pričao o nekom izletu na kome su bili, kako je bilo lepo, kako je društvo bilo u štimungu, bla, bla, bla....Na svaku njegovu rečenicu, ona je pričala neku svoju priču, kako treba da na vreme nabave karte za neki koncert... kako joj je prijateljica nesretno zaljubljena... kako mora da, bla, bla, bla....Svako je pričao svoju priču, on u prošlosti, ona u budućnosti.
Niko nije slušao onog drugog, zanesen svojim mislima, maštanjima, o prošlosti, o budućnosti, kao da je to sad važno.
Zastadoh u mislima, uvek mislimo o prošlosti, ponekad o budućnosti.
A sadašnjost?
Trenutak u kome smo sada? Da li sam sada , ne u prošlosti, ne u nekoj neizvesnoj budućnosti, da li sam sada sretna? I odlučih, od ovog trenutka živeću samo u sadašnjosti. Ne interesuje me šta će mi doneti budućnost, ili sudbina u koju mnogi veruju, šta je prošlo, prošlo je. Važan je samo trenutak u kome smo.
Pogledah prema mladom paru, i pomislih maštajte, sanjajte, budite sve što zaželite, život je samo jedan i samo je jedna šansa da ga proživiš i budeš zadovoljan, a ona je u sadašnjosti. Osetih ruku na ramenu i začuh glas prijateljice Nade
-Izvini, Barbara, kasnim...
Ruka na mom ramenu bila je od nekog mladića koji se smešio:
-Ja sam Saša, tvoja prijateljica je mislila da imamo nešto zajedničko što će te interesovati.
-Skidaj tu ruku sa mog ramena, da ti moja ne bi završila na obrazu.
-Oho, ala smo temperamentni, dopadaju mi se takve devojke.
-Ali meni ne, takvi kao ti.
Imala sam uvek taj osećaj prvog vidjenja. Kad nekog upoznam odmah znam da je ovakav ili onakav, kasnije se to boljim upoznavanjem promeni, pa neko ko mi je bio antipatičan postane mi drag, ili obratno, ali kad tad ono moje prvo mišljenje se pokaže da je bilo tačno. Tako je bilo i sa tim Sašom, nije mi se dopao, i gotovo, nije, pa ma šta mi Nada govorila za njega.
Dve osobe sudbinski povezane su se susrele, a nisu ni slutile to. Sve je samo izgledalo kao slučajan susret mladih. Ali nije bilo tako
-Ne ljuti se odmah, nastavi moja prijateljica Nada, Saša je lekar koji je iz mesta koje ti je dalo onu ponudu za posao. Bila si jako zaintersovana, čak si rekla i da ćeš je prihvatiti, činilo ti se idiličnim početi život u malom mestu.
Saša je bio srednjeg rasta, zgodan, tamnih očiju, dugih prstiju, na jednom je nosio neki prsten, pečatnjak, tamne malo kovdjave kose, koja je pokazivala nameru da napusti u skorije vreme vlasnika. Bio je pun sebe i priča o sebi. Čudio se Barbari da želi da ode u Mestašce da radi, zar pored Grada gde ima stan, društvo, toliko zabave, da se zakopa u selendru. On lično, ne bi se nikad vratio. Taj deo svog života je zatvorio, ne pada mu ni na kraj pameti da se zakopa negde na kraju sveta.
-A šta ti radiš uopšte ovde? Upitala sam ga
-Zujim, i tražim neki posao koji bi odgovarao mom vidjenju posla, smejao se, možda malo rada, a puno para, a ako ne bude ništa tako, produžiću neku specijalizaciju.
-Ti si lekar, koja te oblast interesuje?
-Mene interesuje samo da budem što dalje od Mestašca, koje davi, i naravno nešto što ima dobru perspektivu.
-Mogli bi da se nadjemo, da ti pričam o Mestašcu, ako si ipak i pored mog upozorenja rešila da prihvatiš tu ludost.
-To ipak nije tvoja stvar, ne poznaješ me, i ne znaš šta ja želim.
-Čim te čovek pogleda, odmah mu je jasno šta želiš.
Nije objašnjavao šta misli pod tim, ko zna šta si umišlja, malo mi je čudan, kao da nije iz našeg društva, večito je na nekom oprezu. Taj izgleda ni samom sebi ne veruje, a kamoli nekom drugom...
Ne dopada mi se nešto kod tog mladića, nekako je sve previše olako shvatao, ali videla sam Nadin preklinjajući pogled.
-Dobro, možemo se u troje naći, ako hoćeš.
Nije mu baš bilo pravo, ali pristao je.
-Dogovorićemo se, izmenjali smo brojeve telefona.
Kada se dvoumiš, načini još jedan mali korak.
Reče Regina Bret, a napisa Sanjarenje
Stajao je miran.
Znao je da od njega sve zavisi. Podigao je pogled. Više je osetio nego video oči uprte na njegove ruke.
Bio je virtuoz u svome poslu. Mnogi su želeli da ga imitiraju, mnogi su i pokušali, ali niko nije mogao da ga dostigne.
Mogao je satima da stoji za stolom, satima da radi dok sve ne bi bilo savršeno. Njegov posao nije bio lak.
Ponekad su ga iznenada zvali, ponekad je bilo hitno, kao da svima život zavisi od njega. Tada bi uživao.
Neko bi pomislio da je sve gotovo.
On ne.
Načinio bi samo još jedan korak, on se nikad nije dvoumio, samo mali dodatak, tek da dokaže da je nenadmašan, da zna ono što nikome drugome ne bi palo na pamet da treba još da se uradi.
Voleo je njihove pomalo zastrašene stidljive oči koje su iščekivale njegov odgovor na pitanje :da li je sve u redu?
Nadmoćno bi se nasmešio.
Odgovorio bi onako sa visine.
Pogledao bi taj plebs, ta mora da bude dobro.
Tajnu svoh kuvanja ne mogu otkriti.
Jer on je vrhunski kuvar.
Barbara 3
Sa autobusa sam skrenula pešice kroz park, da malo ispružim noge i kao da popravim kondiciju, i da se malo nadišem vazduha. Zelene jele povijale su se pod snegom, na stazama utabanim od mnogobrojnih prolaznika sneg je izgubio svoju prirodnu boju, više je bio kremkast, na nekim mestima boje čokolade, a bilo je i dosta klizavo. Jurim ja kroz park, više, po ivicama, gde je trava, i naravno duboko dišem da iskoristim vazduh parka.
Dobro, i nije bilo neko disanje, vazduh je bio nekako pun smoga. Automobili su jurili malo dalje ulicom, neki ogromni teretnjak se zaglavio , pa samo brekće, obilazi ga autobus koji ispušta neki sivo-beli dim, ali sve u svemu, ono što je i uobičajeno u to doba dana kad svi negde žure.
Prolazim park, još ulica dve i stižem.
Dolazim ja do zgrade.
Interfon.
Zvonim.
-Udji, procvrkuta ona i otvori vrata.
Udjem ja i: STOP! Na vratima lifta cedulja od pola metra-NE RADI.
Nije važno, mislim ja, krenem ka drugom liftu.
-Ne može, otseče neki namrgodjeni brkajlija, usred zime u majici, a ona natopljena znojem, a on se puši kao konji u zaprezi, i sve reži na mene, gleda da se slučajno ne provučem i udjem u njegov lift. Kako je njegov, nije mi jasno, ali on tako kaže, zna verovatno čovek. Ponovo ti on dreknu na mene
-Ne može, selimo, a kauč zaglavio u liftu pa blokirao i susedni lift.
Nema veze, i krećem ja ka četvrtom , poslednjem liftu.
Pogadjate?
Da, u pravu ste: gvozdeni lanac-ne radi do daljnjega, ma šta to značilo.
I krenem ja , a naviknuta na moj prvi sprat, na trećem već, počnem da ubrzano dišem, prestajem da skačem po dve stepenice, nego onako, elegantno idem jednu po jednu. Posle šestog, idem nekako sitnije, ne vrckam po stepenicama, a dah mi sve isprekidaniji. Posle desetog, gledam dole i mislim šta mi bi da krenem, a onda vidim prodje žurno pored mene neki dekica sa dve prepune torbe sa pijace, prešla me i mlada žena sa detetom od tri godine u naručju.
Besna na sebe i svoju kondiciju, zadnjih nekoliko spratova opet preskočem po dve stepenice. Srećom, koleginica me je dočekala otvorenih vrata, sa gomilom pitanja o ispitu
-Pričaj! Kako je bilo?
- Da li je strašno? Opet žaba?
-Jesi li položila? Šta si dobila?
Jezik mi do poda, dahćem, pokazujem prstom na šećer i med.
Ona sve pripremila i smeje se. Uvežbala da joj polumrtvi dolaze na vrata.
Zavalalila sam se u fotelju, udobnu, široku, na sred sobe, jedino što je bilo veliko u tom stanu. Iz nje se pružao pogled na ceo stančić, sve je bilo nekako minijaturno, mali stočić, male stolice, male lampe koje su se nadnele na isto tako malu komodu. Na podu je bila neka krpara na koju sam se ja uvek saplitala, ali je Nada tvrdila da je to velika dragocenost, jer ju je tkala joj njena baka, i to od nekih krpa, i svaki red je bio druge boje, a svaka boja je imala priču kako je nastala. Jedna je bila od neke suknje u kojoj je prvi put njena mama srela njenog tatu, druga je bila od spavačice njene babe, treća od bluze neke tetke, čuvene pijanistkinje koja po celoj Evropi gostuje, čitava istorija porodice u krpama. Ja sam se uvek smejala što gazi po svojoj istoriji, bolje reći po istoriji porodice, dobro da to nije stavila na zid umesto porodičnog stabla.
Dobro, vredelo je, sad će me kafa povratiti u život. Nado, kuvaj kafu ako misliš da preživim ovo penjanje
-Kafa? Pa zar nisi donela? Jao, ja zaboravila da ti kažem, nemam kafe.
Pogled ne ubija, zar ne?
Ali, vidik, hvatam se ja kao davljenik za slamku. Sad ću da gledam sa njenog balkona, vidi se do pola Srbije, i još malo dalje... Namestila se ja na fotelju, Nada ode da smandrlja neki čaj, opustila se ja posle svih užasa što su mi se dogodili tog dana, i kao zagledah se u daljinu...
A ono, spustili se neki oblaci, stan visoko, kao da smo u avionu, ne vidi se ni pet metara. Nadi smešno.
-Danas se nećeš nagledati Dunava i Grada, ovi oblaci su možda još i romantičniji, a ja se nešto mislim da sam umesto kod drugarice, došla kod druga, mogla bih da kažem da sam bila sa njim u oblacima, ovako....
Ništa, udahnuh, i ostala nam je bar priča, a tu nema šta da se pokvari, čak ni opasnost da naidje neko nepozvan, jer popeti se sad bez lifta, ne verujem da bi neko eksperimentisao.
Posle ne kafe, puno priče, jos više smeha, donesoh odluku, sledeći put se nalazimo u kafiću u prizemlju, a pod hitno krećem na vežbe u teretanu.
Nada mi se smeje
-Nije to ništa, kod nas liftovi uvek štrajkuju, nećeš valjda da odustaneš sad kad smo počele da se družimo.
-Znaš Nado, možemo da se nalazimo kod mene, ili negde napolju, možemo da se družimo koliko god hoćeš dok ne otputujem, ali da se lomatam po ovim tvojim spratovima, ne dolazi u obzir.
-Znam, kad nekom kažem na kome sam spratu, samo me sažaljivo pogleda.
1.Život nije fer, ali još uvek je dobar
reče Regina Bret...kaže Sanjarenje
Zamislila je da je tog jutra smešeći se probudi Sunce. Pljuštala je kiša
Skočila je iz kreveta, odjurila u kupatilo , podigla ruke očekujući milovanje vode. Krk…krk… nema vode.
Na brzinu se spremila i pružila ruku da zakuva kafu, plin je nestao, voda ledena.
Brljala je po fijoci sa čarapama i jedva našla crne koje su se slagale sa garderobom. Navlačeći, pocepala ih je o svoj glupi prsten koji je ličio više na pikslu nego na nakit.
Pojurila je ka liftu. Panično pritiskivala dugme na petnestom, ili to beše stopetnesti sprat? Ne radi lift
Pojurila je niz stepenice. U prizemlju sve joj se vrtelo u glavi. Pojurila je preko ulice ka busu koji je nailazio.
U istom trenutku je naišao vozač koji se nije setio da je danas 10.12 dan D kad stupa na snagu novi zakon o saobraćaju. Jurio je 150km na sat. To je valjda do sada moglo???
Život nije fer, ali je dobar
Stvorila se pred njegovim kolima bukvalno ni od kuda.
Ššššškkkriiiip, škrip.
Kočnice su dobre, a verovatno i njegovi refleksi jer se zaustavio zasipajući je bujicom psovke na kojoj bi mu pozavideo svaki kočijaš (pa i on mu dodje neki kočijaš i to od 200konja) iscepavši joj samo dragocene čarape
Na sastanak je stigla mokra (kiša je ionako padala) blatnjava ( bar se neće primetiti da se nije kupala) pocepanih čarapa(bilo je sudjeno)
Život je fer, ali još uvek dobar
Kuckajući ovo, tri puta me je izbacilo sa neta… da nisam komentarisala da ću napisati post, ne bi ga maker na kozi orala…
Novembar
Prolazi četvrti novembar kako sam sa tobom.
Čini mi se da sam te jučer upoznala. Prvo sam stidljivo došla, malo gvirnula i trapavo te izgubila. Priznajem, zaboravila sam da postojiš. Godina je prošla kao tren i ti si se ponovo pojavio.
Napustila sam jednog tvog drugara koga sam jako volela. Mislila sam da je to samo na kratko, ali izgleda da je bilo zauvek. Možda je on mene povredio, možda ja njega, ali tek rešila sam da ne budemo više zajedno. Nedostajao mi je svaki dan. I sad mi nedostaje, pomalo. Imam tebe, a želela bih ponekad da budem i kod njega, ali sam tvrdoglava, neću da mu se vratim.
Ti si me dočekao sa muzikom, pesmom, priredio si feštu od mog dolaska.
Uvek si tu za mene.
Brzo sam te zavolela.
Skoro svaki dan smo zajedno. Ujutro kad otvorim oči pogledam te, navečer pre spavanja pozdravim se sa tobom.
Nikad me nisi izneverio, samo pogledam, pucnem prstom, i ti si tu.
Tri novembra je prošlo, i nikad mi nisi bio bliži.
Govorim ti svoje tajne, želje, pričam ti o svojim maštanjima. Upoznala sam tvoje prijatelje, postali su neki i moji. Uživam sa tobom. Imaš tako obično ime, a meni se tako dopada, blog.rs
Barbara 2
Ujutro me je probudila čudna tišina, skočila sam iz kreveta. Kao da sam na nekoj drugoj planeti, pustoj, bez zvukova. Jedan pogled kroz prozor. Sve je bilo belo, koja idila, ali trebalo je na vreme stići do centra grada. Nema divljenja snegu, belini, čarima zime.
Brzo sam otrčala u kupatilo, tuširanje, šminkanje. Prethodno veče sam pripremila sve šta ću da obučem, naravno svoju sretnu suknju. To je bila već istorijska suknja, neodredjene boje, nekog materjala koji je mogao da se nosi i zimi, a sa malo dobre volje i leti. To je jedina suknja, od početka mog školovanja, jedina garderoba za polaganje ispita. Ništa mi ne vredi znanje, ako ta suknja nije na meni. Pogledala sam još jednom kroz prozor, pa svoju suknju konstatujući da po ovakvoj vejavici nema šanse da izadjem bez pantalona. Samo sam duboko uzdahnula, promenila garderobu, i na brzinu spremila kafu. Grlo mi se steglo, jedva da sam mogla da progutam koji gutalj. Šta mogu, tremaš sam i nikakvo znanje ili neznanje sa tim nema veze, jednostavno svaki put kad idem na ispit , umirem od straha. Mislim da sam najjadnija na celom svetu, da se samo meni dešavaju užasi, i jedva čekam da sve to prodje.
To je samo jedan mali, malecni ispit, sve će biti dobro. Znam. Mora. Biće.
Izašla sam iz kuće, u lice me je tako udarila košava, da sam skoro sela, fijukala je niz ulicu noseći pahuljice, koje bi u nekoj drugoj prilici verovatno izgledale veselo, idilično. Sad sam se samo jos jače zavila u šal, nabila kapu na glavu, gurajući svoju plavu kosu što dublje, naočale sam još na izlasku iz kuće skinula i gurnula ih u džep, i žmirkajući nastavila probijanje kroz vejavicu.
Krenula sam ka autobuskoj stanici, ali već iz daljine me je muka uhvatila od gomile ljudi koja cupka i gleda u pravcu iz koga se nikako nisu pojavljivali autobusi. Iz odlomka razgovora čula sam da nema nikakvog prevoza vec duže. Šta sam mogla, samo da duboko uzdahnem, bacim još jedan čeznutljiv pogled na praznu taksi stanicu, i krenem peške.
Sve je išlo kako-tako do mosta, ali tu je brisao vetar, jednog trenutka mi se učinilo da će me baciti na pod. Držala sam se panično za ogradu. Pogled prema reci koja se valjala ispod mosta. Samo sam se stresla.Tako mi i treba kad neću da nabacim neki kilogram, nego brojim svakom zalogaju kalorije, sad mi treba sidro da me košava ne oduva u reku. Zamućena reka, sa santama leda koje su plivale niz njen tok, jurila je negde valjajući neko drvo, praznu bocu kisele vode, i ko zna šta još bačeno kilometrima dalje. Uz obalu su se ljuljali čamci, poneki zakovan ledom, poneki okružen travom, komadićima drveta, i otpadom. Setila sam se svoje sinoćne želje da napada sneg tako veliki da sve zaveje. Što ja mogu da imam ideje! Sa druge strane, želje mi se i ne ispunjavaju često, pa nije morala ni ova.
Sneg je počeo rano da pada veče pre ispita, jednog trenutka poželela sam da tako jako napada, da sve bude zavejano, i da ne mogu da odem sutradan na ispit. Taj praktični deo iz fiziologije sa anatomijom, nije da nisam naučila, ali da ne izvučem neko nezgodno pitanje... Zgodnih pitanja i nema, ne volim taj predmet i gotovo. Da mi daju da biram pitanja za praktični deo, ne znam šta bih izabrala, sve grozota do grozote.
Čudno, ali uvek nam se ispune želje koje i nisu prave želje. Tako i meni, ta glupa želja, napadao je toliki sneg da je bio blokiran saobraćaj. I šta sad? Ako ne odem propada mi rok. Briga njih da li je sneg pao ili nije, ako nisi došla, nema te, ni roka.... Nije mi se ta želja morala da ispuni.
Dok sam hodala kroz vejavicu, samo sam se molila da mi ne padne nešto strašno na ispitu, možda mi se i ta želja ispuni.
Ko je polagao ispite zna za taj osećaj kad stojiš ispred vrata i čekaš da te prozovu, čini ti se da ništa ne znaš, čudiš se sebi šta ti bi da dodješ, a onda u trenutku se sažališ sam na sebe i misliš da si najjadniji na svetu. Zaboraviš da si dane i noći proveo nad knjigom, da si sve prošao ko zna koliko puta da je nemoguće da ništa ne znaš, i čini ti se da si najveća neznalica na svetu.
Minuti se vuku, pogledavam se sa sapatnicima, i onda ko zna posle koliko vremena velika vrata se otvaraju, strašni sud počinje.
Polako prilazim stolu, pružam ruku ka ceduljama, iza svake neki novi užas.
-Koju da uzmem? Ovu? Ili možda ovu? Ne neću ovu, sva je izgužvana, ko zna ko je sve pao zbog nje. Da brojim? Eci, peci, pec...
Drhtava ruka uzima ceduljicu.
-Znala sam, znala sam, Žaba!
Svi su znali kako se panično bojim žaba, kako sam se uvek izvlačila da ne radim te vežbe, ali šta da se radi, sudbina.
Ona ili ja, pomislih i hrabro prilazim ogromnoj kanti. Otvaram je. Žabetine me pogledaše, brzo zatvoram poklopac. Ma, šta ima da me gledaju, žaba, kao žaba, ponovo otvaram poklopac kante, naglo spuštam ruku ...kre...kre...i još brže je izvlačim.
-Ne mogu, stvarno ne mogu, očiju punih suza obratila sam se asistentu.
Ovaj samo prevrnu očima, otvori kantu, izvadi neku ogromnu kreketušu i stavi je u moju ruku.
-Dekapituj je, otseci joj glavu.
Nije da neću, u levoj ruci žaba u desnoj makaze.Treba da joj otsečem glavu. Gleda ona mene, gledam ja nju, opet gleda ona mene, prinosim ja polako makaze njenoj glavi, sad ću, evo sad ću, širim makaze, sve su bliže žabinoj glavi i i i cvrc, uljigavi se ona žabetina skoči mi iz ruke, a ja za njom, skače žaba ja preko stolova za njom.... Ruše se neke stolice, preturismo stalak sa epruvetama pun kiseline, žaba odlete na ulicu, a ja u sledeći ispitni rok.
Da ne duljim prodje i tih petnest dana niti sam učila niti nisam, opet ja na ispit. Nemoj samo da bude žaba, šta bilo drugo, samo ne žaba, molim se ja u sebi. E, nije bila žaba, nego krvna slika. Treba da se ubodem u prst, da izvadim krv sebi i da uradim analizu. Nije teško, znam, ali kako da dodjem do te kapljice krvi? Uzmem ja iglu, čačkam, čačkam po prstu, nikako da podje krv. Prilazi mi asistentkinja.
-Šta je sa tobom? Gde je zapelo?
-Bojim se, ne smem da se ubodem u prst.
-Daj ruku, pruži prst.
Uze iglu, čvrknu me po prstu, do nokta me zabode, čini mi se. Krv neće da podje, načisto sam se ohladila, ja počeh da plačem, asistentkinja se pripremi ponovo da bode. Naidje tu odnekud profesor, sažali se na mene.
-Ko je to hrabar?
-Šta je bilo, ne dopada ti se baš izbor?
-Ne samo ne mogu da se ubodem
- Prošli put ti žaba došla glave, a sad će tvoj prst.
-Da vidimo, ima li nešto u toj tvojoj glavi, ili je sve samo poza?
-Da probamo sa nečim gde neće stradati ni žaba ni ti.
Ja se uplašila, ne dišem, šta li će sad da bude?
Dade mi drugo pitanje, pitao me je sve i svašta, mislim da nije ostalo ni jedno jedino pitanje koje nije dotakao, ali ja sam znala, drugo je pričati, a žaba je žaba, da ne govorim o tome da mene, živu, živcatu bodem, i ja položila.
Sva srećna krenem kući, udjem u autobus, i stavim ruku u džep, kad unutra nešto vlažno, mokro, ljigavo. Koje li me sad muke spopadoše? Vrisnem ja usred autobusa, kao da me kolju, izvadim ruku, a u njoj žaba. Urlam ja, ali žabu ne ispuštam, valjda mi se zgrčila ruka. Videlo društvo kako histerišem, pa da se našali. Na sledećoj stanici izbaciše i mene i žabu iz autobusa.
Sad treba otrčati do koleginice i ispričati uz kaficu kako je bilo. Ona stanuje na samoj obali Dunava, na milionitom spratu nekog solitera, moj izgleda kao neka mala smešna kućica kad se poredi sa njenim. I njen soliter ima pogled, prava milina, već se radujem, i kafici i pogledu, a tek priči....
Barbara1
Da li ste nekad bili zimi u velikom gradu?
Naravno da jeste. Onda znate, to je sve kao u svakom malom mestu, ali i potpuno drugačije.
Hladno je, a i nije, klizavo je, a i nije, pada sneg, ali i ne pada. Zima je, a i nema zime. U velikom gradu sve je malo drugačije. Nema seoske idile, sve belo, u stilu sneg je pokrio breg.
Lepršaju pahuljice, pokrivaju travu u parku, prave snežni pokrovač po ulicama, ali sve je to samo trenutak. Nema tu nekih snežnih padina gde se možete sanjkati, skijati, ne, odnekud se odmah stvore neke čudne mašine, sve to stružu, guraju , negde nose, da slučajno ne bi primetili kako je zima stigla i u vaš grad.
A onda, duva košava, nije da ne duva, natera vas da se dobro uvijete, umotate, natučete nešto na glavu, malo se povijete boreći se sa njom, ali duva, duva, pa prestane, a ako ne prestane, vi ste već stigli gde ste krenuli, i pobegli ste joj...
Nekako se i ne oblačite toplo, jer gde god krenete, toplo je, a i pošli ste sa toplog mesta. Neki put čekate sat-dva prevoz, zaledite se, ma, koje zaledite, misli vam se smrznu. Ali kad prevoz dodje, obično neki rasklimatani autobus, tako je ugodna gužva da se odmah ugrejete u naručju nekog neznanca.
U takvom jednom gradu, ceo život je živela Barbara. Smatrala je za potpuno normalno da joj treba dnevno 2-3sata za prevoz sa jednog mesta do drugog. Kola nije imala, a problemi parkiranja su bili suviše veliki da bi joj i pomoglo da ih je imala. Glavni prevoz je ipak bio gradski bus.
Barbara stanuje u soliteru, centar perspektivnog trgovačkog razvoja grada. Soliter ima hiljadu spratova, na svakom hiljadu prozora, a iza svakog prozora krije se neki novi lik. Pa, baš se i ne krije! Sve se zna o svakome, i šta voli, i šta ne voli, šta kuva, ko mu dolazi, kad slavi, šta slavi, da li voli cveće ili možda životinje, jednom rečiju sve.
Svaki problem stanara solitera se preživljava zajednički. Ako jedan ima neki problem, imaju ga svi, to ne najbolje vidi kad neko reši da ruši zidove i pokušava da od 50 kvadrata stana, napravi opet 50, ali da izgleda kao da ih je 150. Ne verujete? To je svakodnevna pojava u svim soliterima
Soliter je ustvari selo kod koga nisu kuća do kuće, nego kao da je došla neka neman iz svemira, pokupila seoske kućice, redjala ih jednu na drugu, sve dok joj nije dosadilo, onda je rukom obrisala tu kućetinu, izbacila sva dvorišta i bašte, malo je udarila da ostanu zajedno sve kućice...i to je to. Negde joj je ispod prstiju nešto malo promaklo, pa na nekom soliteru se vidi i po neki balkončić, na kome obično sede ljudi gledajući čeznutljivo u daljinu.
Ta ista neman, verovatno je tako pokupila i ljude, pa tako u istom soliteru slušaju muziku puštenu na sav glas, i onaj čuveni pijanista, i onaj džez trubač i onaj što sluša samo turbofolk, i onaj što voli srce-parajuće romanse i....ko zna ko još. Ne brinite, ima i sretnih, neki stariji stanari polako gube sluh.
Možda jednog dana ta ista neman opet zaluta u našu galaksiju, pa baš na našu planetu, pa u naš grad, pa u naš soliter, pa...zašto da ne? Šta se smejete? Verovatnoća je izvesna.
E, onda ćemo opet dobiti male kućice, stavićemo ih u živopisni predeo i imaćemo bašte pune lala-tulipana, ljuljačka će se njihati na povetarcu, imaćemo povrtnjak i voćnjak, i soliter će biti najlepše mesto za stanovanje.
Dotada, Barbara će živeti u soliteru, ovakvom kakav su izmislili, ko zna ko, i ko zna kad.
Možda joj se dopada, možda i ne, ali uvek je živela sa gomilom stanova oko sebe i smatra da je to normalno. Na kraju, ko je potpuno sretan sa mestom svog stanovanja?
Te godine zima je bila izuzetno hladna, živa se spuštala do -20, ali za Barbaru to i nije bio neki problem večito je negde jurila. Ispiti su joj bili u završnoj fazi, po ceo dan je učila, onda navečer negde izlazila, i dani su brzo prolazili. Imala je veliko društvo, stalno je neko imao poneki zanimljivi predlog, a ako ništa drugo, izlazili su do obliznjeg kafića, smejali se do duboko u noć. Njen stan je bio prava železnička stanica i stalno je neko dolazio i odlazio.To je bila divota, taman da se malo odmori od učenja i napravi pauzu.Ti prijatelji i prijateljice su bili deo njenog sveta. Bez njih bi život bio užasno dosadan.
Stajao je na vidljivom mestu.
Svako ga je mogao videti. I gledali su ga.
Većina se smešila, vraćao je osmeh.
Neki su mu se namrštili, sreća da nije mogao da vidi misli.
Deca su tapšala kad bi ga videla, plazila mu se ili krivila se. Voleo je te vragolane.
Pre neki dan neki starac mu je zapretio štapom, mislio je da će ga udariti.
Najviše je voleo devojke, nasmejane, vetropiraste sa smešnim pokretima koketovale bi sa njim. Smejao se sa njima ili tugovao sa nesrećnima.
Neka žena se zagledala u njega ispitivajučki. Gledala ga je , činilo mu se satima, a onda se okrenula kao da joj je neugodno, pa se ponovo zagledala u njega. Imao je utisak da traži nešto što je izgubila.
Nije mogao da joj pomogne, ta ne može da joj vrati to što je izgubila, jer samo je ogledalo...Hteli ili ne, vraća sliku koju vidi, a ne koju bi želeli da vidimo...
| « | Decembar 2009 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||