Magla
Barbara 31
Vikend je počeo šašavo, svi moji prijatelji znaju da volim da spavam ujutro, ali boje se da se potpuno ne povučem od sveta. Ne znam da li je i jedna osoba prošla pored mene, a da nije prokomentarisala moju sad smedju kratku kosu. Prvo se niko nije usudjivao da nešto kaže, a onda su me otvoreno napadali, grdili, i što mi je bilo najgore, non-stop me negde zvali da ne budem sama.
Jedan prijatelj mi je rekao
-Ti si ostala ista, ako ne pogledaš u ogledalo nećeš ni videti promenu. Ne možeš pobeći od sebe, ne možeš se izmeniti. Borba koju vodiš nije u tvojoj spoljasnosti, ta borba je duboko u tebi.
Pokušavala sam da odbijem pozive, ali onda bi bilo još gore, šta sam mogla, prepustila sam se dogadjajima, i krenula , kad bi neko zvao, išla bih tamo gde su me vodili. Pomalo me je to izvuklo iz letargije, ali mesta gde sam morala da idem neki put su bila jeziva.To jutro, zvali su me na pecanje, prethodno je telefon zvrljio dobrih pola sata dok su me probudili
-Pecanje? Sada?
-Spremaj se, dolazimo za deset minuta po tebe.
-Šta da obučem? večno žensko pitanje.
-Šta hoćeš.
Šta hoću? Neću valjda bikinac, ili možda večernju haljinu... Uf..bilo je juriš pešadija...jurim u kupatilo, tuš me je malo probudio, voda je već provrela na plinu, za kafu, mutim ekspreso, navlačim farmerke. Obučem šta obučem, navučem neke čizme za svaki slučaj, gotovo....
Peca se sa obale. Ništa od romantike, čamca, ljuškanja na talasima, maštanja, gledanja negde u daljinu . Nikad mi nije jasno kako riba zna da li sme na udicu ili ne, da li je ribostoj, jer ako postoji lovostoj, mora da postoji i ribostoj.
Pitaju me šta hoću da ulovim, nisam znala da možeš da biraš kao u ribarnici, i mogu da biram smudja ili soma. Smudj mi nekako previše fina riba, neće to mene, ja ću soma, u životu se ne nadam nečem boljem. Kažu da to zavisi od udice i mamca, dadoše mi neki zove se ružno pače. Dobro, sad ću da izvadim tog soma iz Dunava. A Dunav mutan, valja se, gura, talasići preskaču jedan preko drugog, pirka neki ledeni vetar, već mi je hladno. Seli smo na neke motkice na platnu, to su kao stolice, duva li duva oko njih... svi uživaju i namiguju meni kako nam je lepo, ja se pomalo kiselo smeškam, ali toliko se trude oko mene....verovatno je lepo i meni, samo što ne znam
Počnem ja da nešto pričam...
-Psssst, dreknuše....nisam znala da riba čuje u vodi. Čuje kažu. Svašta! Čučim ja, pardon, sedim na onim stolicama i sve čekam kad će da se zavrsi to moje uživanje i da krenem kući da se ogrejem. Da sam nešto upecala jesam, da to nije riba i to je tačno, neke komade od drveća, neke najlon kese bačene ko zna gde, što bi rekli u nekom inostranstvu, jer što vreme više prolazi, Dunav sa svojim pritokama prolazi kroz sve više država. Najzad dodje kraj mom uživanju, najavljuje mi prijatelj da je nabavio za mene karte za boks –meč, blago meni, ala ću se razonoditi.
Sve je to lepo, ali celo jutro nijedan jedini put nisam pomislila na ono što mi se dogadjalo u bliskoj prošlosti. Pecanje me je ipak opustilo, izbacilo onaj grč iz mene, nekako mi dalo ne snagu, nisam baš postala ljubitelj od jednog izlaska, ali osetila sam da sam živa, da se nešto dešava da nije sve nestalo za mene.
| « | Januar 2010 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |