Magla
Barbara 37
Bila sam umorna, neraspoložena, bilo je puno posla, radila sam sve, ali nekako bezvoljno, znala sam da me kod kuće čeka gomila poslova i teškim korakom sam išla ka svom stanu.
Neki prijatelj me je pitao da li znam nekog ko bi radio u bašti i čuvao kuću nekoliko meseci dok je na putu. Pomislila sam na Marka, simpatičan je, sa svojim večitim problemima, i nekako se trudio da se svima nadje na usluzi. Potražiću ga i predložiti mu da radi nekoliko meseci.
Na ulazu u stan, setila sam se da je zvono pokvareno da treba da ga zamenim, ali.... Bacila sam tašnu na stočić, bezvoljno pogledala prema telefonskoj sekretarici, krenula prema kuhinji, sve sam to radila, a misli su bile ko zna gde i ko zna s kim.
Pomislila sam na Mestašce, tamo je sve bilo lakše, svi su se poznavali, kad samo pomislim na Sašu, ko zna šta je sad sa njim.
I onda koliko god sam to gurala u potsvest, iz sećanja izroni Oliver. Bio je tu, kao da je magla koja je potiskivala svaku misao o njemu nestala. Videla sam ga ispred sebe. Sećanja su bila jača nego ikad. Osećala sam njegove ruke na svom telu, njegov dah, želju, pripijala se uz njegovo telo, plamen se polako širio telom, negde iz dubine se javio kao titraj, pa se penjao izazivajući drhtaje, telo je počelo da se ritmički upreda, kukovi su se uvijali, kolena se čvrsto priljubljivala , obrazom sam milovala svoje rame, usne se poluotvoriše, jezik ih samo dotače, i onda zari zube grizući ih da zaustavi jecaje koji su potresali čula, stegoh pesnice, i bol, fizička bol me obuze, nokti se zariše u dlanove, i pala sam na kolena, grudi su me bolele, bila sam izlomljena, željna, pokušavajući da se opustim, da nestanem, jos jače sam se lomila, još više ga je želela, još više mi je nedostajao.
Vera? Čudno je nešto u njoj. Ne znam šta, ali nešto nije u redu. Kao da mi nije rekla celu istinu, te slike, zašto ih drži u ordinaciji? Kako je mogla da se odrekne svog deteta? Kaže da ne voli tog čoveka, da ga nikad nije ni volela, kako je onda mogao da ostavi takav trag na njoj? Ako si prema nekom ravnodušan, on prolazi kroz tvoj život, ne ostavlja ništa, jednostavno si jednog trenutka sa njim, i onda ga više nema, a ti i ne primećuješ da je nekad bio sa tobom. Ljudi koje ne voliš ti nikad ne nedostaju, uzimaš to kao neminovnost što više nisu pored tebe. Mislim da je ravnodušnost najgore osećanje koje postoji, možda je bolje nekog i mrzeti, voleti, bilo šta samo ne ta ravnodušnost. Vera se ponekad ponašala kao da je indiferentna i prema drugim ljudima, da li je to ipak samo njena maska, ili je nešto dublje u pitanju?
Uopšte, ljudi se čudno ponašaju. Kad sam jutros videla Igorovu ženu, iznenadila sam se . Koliko sam puta pila kafu sa Igorom, kad god bi dolazio u laboratoriju, svratio bi kod mene, pričao, šalio se, znao je stotinu zanimljivih priča, praksa mu je bila puna nekih interesantnih slučajeva, ali nikad nije pominjao svoju ženu. Da nije nosio burmu, mislila bih da je slobodan, mada ni to nije neki dokaz. Imao je običaj da kuka da mu je život težak, ali nešto nije delovalo da ga to previše pogadja.
Njegva kockarska strast je svima poznata. Kad sam mu prošli put rekla da znam da je ovisnik, samo se nasmejao
-To nije ništa, mogu da se kontrolišem.
-Ne verujem, ali ako tako kažeš. I sam znaš da ti niko ne može pomoći ako to sam ne želiš.
I sad njegova žena, ispitivački me je gledala, odmah me je pitala da li Igor dolazi kod nas. Svašta, šta li je očekivala da joj kažem?
Magla
Barbara 36
Osvanuo je sunčan dan.
Nekako je neobično posle magle koja je danima grad uvujala u svoju koprenu. Sve izgleda lepše, veselije, kao da Sunce daje volju za život. Grad je živnuo, kao da svi hoće da nadoknade izgubljeno vreme, dok je magla vladala.
Vera ima slobodan dan. Uputila se negde žurno, drugi kraj grada, svratila je u cvećaru, kupila buketić cveća i krenula stazom. Došla je do ulaznih vrata groblja, okrenula se nekoliko puta kao da se boji da je neko ne vidi, onda brzim korakom ušla unutra. Brzo ide, put joj je dobro poznat, sigurno često dolazi. Kome to ide? Čvrsto stišće cveće u ruci, u drugoj sveća, prilazi jednom grobu. U vazi sasušeni buket. Na spomeniku datum i ime-devojčica. Stavila je cveće u vaznu, i dugo, dugo plakala, a onda se podigla, zapalila sveću, zagledala se u spomenik, već se spuštao sumrak kad je teškim korakom krenula kući.
Slobodna je nekoliko dana, ostaje u svom stanu. Na prozorima navučene zavese, spuštene roletne. U kući čudna atmosfera, zagušljivo, neprovetreno, ona leži na krevetu obučena, oči podbule od plača, ne jede, samo povremeno popije malo vode. Kad bi se slušalo na vratima, čulo bi se da razgovara sa nekim, objašnjava mu nešto, ubedjuje ga da prihvati činjenice, ali taj joj ne odgovara, na sva njena ubedjivanje ostaje nem. Moli, preklinje da je razume. Prvo objašnjava nešto, ubedjuje da je to jedino bilo moguće rešenje.Tajac. Na trenutak se razljutila, pokušala je da ga gadja sa nečim jer se začula lomnjava stakla. A onda ponovo njen plač, i posle svega tišina....
Trećeg dana Vera je izašla iz kuće, otišla je u grad, kupila neku šarenu haljinu, malo predrečavih boja, možda i malo prekratku. Svratil je u obližnju radnju i donela pune kese hrane kući.Onda je izašla još jedan put, pa još jednom. Navečer je pozvala neko društvo u kuću.
Dugo u noć odjekivala je vriska, pesma polupijanih ljudi.
Ujutro je izbacila u kontajner gomilu flaša, neki čovek, neobrijan, zamućenih očiju, posrćući je otišao u zoru.
| « | Januar 2010 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |