« Barbara 32 | Main | Barbara 34 »
Magla
Barbara 33
Uveče ponovo magla, ali tek po neki pramen na rekama. U centru grada bilo je gore. Izduvni gasovi mešali su se sa kapljicama vode stvarajući smog koji je gušio. Ljudi su izbegavali da se zadržavaju na ulici, iako je još bio dan magla je stvarala osećaj da je sumrak, da je mnogo kasnije. Automobili su jurili ulicama ispuštajući za sobom paru, autobusi su brektali na uzbrdicama zaustavljajući se na svakoj stanici uz lupnjavu otvaranja-zatvaranja vrata, a putnici bi pohitali ka slobodnom sedištu u autobusu kao da im je to poslednje što še uraditi u životu. Sve je izgledalo uobičajeno.
Marko je to kasno popodne opet došao kod doktorke Vere, već njegovo uobičajeno, izgubio je posao i sad nije znao šta će sa sobom. Nikad se nije zadržavao u čekaonici, nego bi samo hrupio u ordinaciju i jos sa vrata počeo da priča svoju istoriju, i šta mu se desilo i šta je planirao da uradi i šta se izjalovilo. Kraj je opet bio, već ko zna koji put vidjen. Pitao ju je da li zna za neko radno mesto, trebali su mu sedativi, i ponudio je pomoć, ako joj nešto treba. Vera je obično samo pružila recept i na sva njegova pitanja odgovorila odrečno.
Ovaj put ga je zamolila da odnese neka pisma Barbari koja je trebala da bude slobodna nekoliko dana, a očekivala je neka dokumenta. Marko je poznavao Barbaru iz vidjenja, čak mu je jednom dala preporuke za neki manji posao, uzeo je njenu kućnu adresu pokupio poštu i krenuo. Za to vreme, Barbara je ušla na druga vrata, mimoišli su se, što se ono kaže, za sekund.
U ordinaciji, Vera je bila sama. Nije više bilo pacijenata, sedela je zagledana u daljinu i plakala, tiho, bezglasno, samo su joj se ramena tresla. Lagano, skoro nečujno sam pokucala, i ušla, zastala sam je videvši da Vera plače, a onda joj je prišla,i zagrlila je
-Da li je sve u redu, Vera?
Vera je skočila, brzo je nevešto obrisala suze, obrisala nos i gurnula fijoku svog pisaćeg stola.
-Kako to ulaziš, zašto ne kucaš?
-Nisi me čula, kucala sam.
Jače je gurnula poluotvorenu fijoku, jedan koverat je ispao, otvorio se i neke slike se rasuše po podu. Vera se zbunila, sva upetljana, počela je da sakuplja slike, da ih gura natrag, da zatvora fijoku do kraja. Sagla sam se da joj pomognem, dodavala joj je slike i upitala je
-Ko je to na slikama? Neke stare slike?
-Znaš, to je...to sam....slike su od... ali nisam je slušala, samo sam gledala u slike, na njima je bila devojčica koja je ličila na Veru, ali…
Vera je zastala, pogledala me je, pokušala da joj nešto kaže, bila je sva nekako zbunjena, izgubljena, kao da je u isti mah želela i nije, da se poveri, a onda se prelomi :
-Dete je moje, nije kod mene, priznala je najzad Vera, ne zna za mene, nikad nije ni znala. Dala sam je na usvojenje čim se rodila, i odrekla sam se svih roditeljskih prava.
Bila sam zaprepaštena, svoje vlastito dete je dala na usvajanje, kako je samo mogla? Nisam htela, ali samo pitanje je izletelo:
-Zašto, zašto si se odrekla deteta, kako si imala srca da tako nešto uradiš?
-Bila sam premlada, život je bio predamnom, nisam mogla da se svega odreknem zbog deteta.
-A otac, deteta? Kako je on reagovao, kako je pristao?
-Otac? Nije bilo oca.
-Kako nije bilo oca? Neko je ipak morao da bude otac i imao je pravo na to dete.
Vera se zagleda u prazno i bezizraznim glasom kao neko ko je naučio pesmicu napamet poče da priča.?
-To nije bila nikakva veza, sastajali smo se povremeno, nije me volio. Sve je bila više navika. Kad sam ostala u drugom stanju nisam mu ni rekla, a i da jesam bilo bi isto. Mislila sam da ću ga moći ja privući, a ne dete koje sam nosila, vreme je prolazilo, prestao je samo da dolazi, nije me vidjao, pokušala sam da ga zovem telefonom, ali u prvo vreme je prekidao vezu, kasnije je promenio i broj telefona. Nisam znala gde radi i izgubili smo svaki kontakt.
Govorila je kao automat.
-Ti si ga volela? Sigurno ti je bilo teško.
-Volela? Šta to znači? Nisam imala vremena da ga zavolim, sve je suviše brzo završilo.
Gledala sam je sa nerazumevanjem, Vera je govorila jedno, ali je očito da je istina bilo nešto sasvim drugo. Slušala sam je, pokušavala da shvatim, ali kao da njene reči nisu dolazile do mene. Ja sam uvek volela sve oko sebe, ne znam da li bih se mogla nekog samo tako odreći.
-Mislim da ti možeš da shvatiš, šta znaci izgubiti nekog. Verovatno je otišao sa nekom drugom, ja mu nisam bila važna. Lako je tebi Barbara, tebe nije ostavio, ja bih više volela da je mrtav nego sa drugom. Zato sam i dala naše dete, nisam htela da me svaki dan potseća na tog nezahvalnika.
Sagla sam glavu, nisam znala kako da joj objasnim. Neki put nam je važnije da voljena osoba bude sretna, nego mi sami. Za mene je ljubav bila prvenstveno davanje, pa tek onda primanje.
-Volela bih da je Oliver živ, sigurno da mi ne bi bilo svejedno da je sa sa drugom ženom, ali bolje i da je sa drugom nego da znam da ga više nema. Ne možeš da biraš koga da voliš, i ko tebe da voli. Ljubav ili dodje ili ne, isto tako može i da nestane, ne treba zbog toga se povredjivati, ni sebe ni drugoga.
-To govoriš tako jer te nije ostavio, drugačije bi mislila da je otišao sa drugom ženom.
-Možda, ne znam, ne verujem, mislim da svako ima pravo da sam donosi odluke o svom životu.
E,sad sam se rastužio...
Jovan s.s.
Mora da bude malo i tužno... ne brini, sve će da bude dobro...
Da li su odluke kao vino. Kad odleže mnogo se bolje donose. Ili ne. Možda samo tako mislimo.
Posljedice loših odluka su kao bumerang. Stalno se vraćaju i udaraju.
pozdrav
Kad su deca u pitanju cak ni mladost nije opravdanje!
Sta znaci bila sam mlada????
Sta znaci povremeno smo se vidjali???
I sta znaci dete je doslo u pogresnom trenutku?
Uvek, ali uvek poludim kada takve majke, jednom kada se uplase da ce ostati same, odluce da se udaju za prvog nesrecnika koji ih prihvati, i rode mu dete, i onda budu bog zna kakve majke, slave rodjendane, bla bla...
Da ima Boga, takve nikada vise ne bi dobile mogucnost da budu majke!
Oće li Barbari svanuti to dobro?Pozdrav!
mira kuglof
To je samo priča:))
mandrak72
Dogodi se da posle mnogo godina shvatimo da smo doneli pogrešnu odluku iz najboljih pobuda. Ipak, mislim da je okrutno ostaviti svoje rođeno dete, to je nešto što nikad ne bih ni shvatila ni oprostila... Mora da postoje granice čak i u sebičnosti...
casper
Nemam dece i ne mogu da presuđujem, ali mislim da je najlepša uloga od svih koje žena može da ima, biti majka...
Jovan s.s.
Ja navijam za Barbaru,
a ti?:)))
Znam, draga AnaM, ali ja sto sam starija postajem sentimentalnija i sve vise stvari zna da me rastuzi i uznemiri. Znam da je blesavo, ali...Svako dobro.
Е ако ће да бидне добро, како си рекла Јовану, онда нећем да бринем.***
malaino
Svi navijamo, i trebaće joj:)
mira kuglof
I meni se dešava, neki put samo reč, misao izazove...da mi se oči znoje:))
pricalica
:)))
sad videh da sam pročitao sve ovo i nisam ti ostavio onaj moj rečiti komentar.
;)
Kakva tajna. Mislim da to nikad ne bih mogla da krijem... Samo čekam da se Oliver pojavi i adrenalin skoči.
pročitala...
Prijatno!
suky
razumela sam poruku...
nisam odgovorila na vreme:)))
poluuspavanka
Koliko znam Oliver je stradao u prvom delu romana???
Da ja nisam tu nešto zabrljala???:)))
domacica
jesi li ostala živa? Nadam se da ne nosiš beli šal?:))
Враћам се у форму, полако али сигурно... ;)
| « | Januar 2010 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |